Nalaženje puta kući: Važnost

Perspektiva

imenica

1.               vještina prikazivanja trodimenzionalnih predmeta na dvodimenzionalnoj površini da bi se stekao pravilan dojam o visini, širini, dubini i poziciji predmeta u međusobnom odnosu. 'teorija i praksa perspektive'

2.               stav, stajalište, kut gledanja. 'većina povijesnih tekstova napisana je sa stajališta urednika'

Jedan on temeljnih gubitaka za dijete koje je zatočeno u krajoliku loše prilagodbe nakon raspada obitelji jest njegova perspektiva.

Perspektiva jest ono što nam omogućuje razumjeti svijet koji nas okružuje kroz viđenje drugih, te na taj način i stvaranje vlastitih viđenja – perspektive o onome što nam se događa.

Djeca koja su zatočena u ogledalu poremećaja ličnosti roditelja ili su zatočena u loše prilagođene reakcije roditelja s kojim provode većinu vremena, u riziku su gubitka perspektive te viđenja svijeta samo kroz nezdravo viđenje toga roditelja. Kad se to dogodi, djeca ulaze u proces otuđenja od roditelja, zato što je njihova sposobnost empatije za druge smanjena te izranja stopljeni diadni oholi bijes.

Nastanak takvog saveza oholog bijesa, prate različiti znaci otuđenja koje je naveo Richard Gardner. Uopće nije važno vjerujete li da je Gardner bio lažni prorok, ni postoji li novi guru na tom području. U stvarnosti, sva djeca koja su u stanju uma koje nazivamo splitting[i] a koje se prepoznaje po dubokoj ljubavi i odanosti jednom roditelju i potpunom odbacivanju i demozaciji drugoga, jesu izgubila svoj osjećaj perspektive i za njih se može reći da su otuđena.

Test stvarnosti za navedeno je podijeljeno stanje uma djeteta koje se viđa u otuđene djece. U razmatranju splittinga u djece, Dr Bernet i suradnici utvrdili su da –

‘Kliničari i forenzički stručnjaci trebaju razlikovati otuđenje od roditelja (odbacivanje roditelja bez legitimnog opravdanja) od udaljavanja od roditelja (odbijanje roditelja s dobrim razlogom). Otuđena djeca, koja nisu bila zlostavljanja, u stanju su splittinga i nedostatka ambivalencije u odnosu na odbačenog roditelja; djeca koja su se opravdano udaljila od roditelja radi zlostavljanja, obično su ambivalentna prema abuzivnom roditelju.’

Kad vidimo da dijete koristi psihološki splitting kao način suočavanja sa situacijom nakon raspada obitelji, može se reći da se ta djeca nisu udaljila od roditelja već su otuđena. I zato što su otuđena, nužno je dalje ispitivanje da bismo razumjeli kako se to dogodilo – rad na diferencijaciji i kategorizaciji koji obavljaju stručnjaci na tome području, a s ciljem pripreme i pružanja intervencije.

Vratimo se gubitku perspektive. Kad dijete vidi prošlost, sadašnjost i budućnost očima roditelja s kojim je u savezu, tad je ono izgubilo perspektivu i osjećaj samoga sebe kao posebne i suverene jedinke. To je stanje uma opasno za dijete koje se onda može manipulirati u uvjerenju da su svi njegovi osjećaji o svijetu zapravo njegovi vlastiti.

Ovo je često stanje u kojem se djeca predstavljaju pred djelatnicima obiteljskih sudova, koji su u Velikoj Britaniji uronjeni u ideju da se glas djeteta uvijek mora slušati.

Naravno, problem s glasom otuđenog djeteta je taj da je to u zbilji glas roditelja koji na njega utječe, koji dijete još pojačava pozivajući na žurnost, dok stručnjaci pokušavaju intervenirati.

Bez razumijevanja koliko su djeca nakon razvoda ranjiva i bez prepoznavanja simptoma psihološkog splittinga, puno se djelatnika suda oslanja na izražene želje i osjećaje djeteta te ne shvaćaju da osuđuju dijete na život u kojem mu je jedino viđenje svijeta zapravo viđenje svijeta nezdravog roditelja koji ga kontrolira.

U svakom bi smislu trebalo biti moguće razumijevanje dinamike koja je u osnovi otuđenja te razumijevanje da je to situacija u kojoj se djeci nanosi emocionalna i psihološka šteta i da nije važno čini li to roditelj s kojim je dijete u savezu svjesno ili nesvjesno, ishod je isti u smislu gubitka zdrave perspektive i oduzimanja sposobnosti za normalne odnose. U takvim okolnostima, dugoročne posljedice za dijete nisu samo gubitak odnosa s polovicom obitelji, već su to i gubitak viđenja odnosa, oduzimanje sposobnosti oslanjanja na činjenice iz vlastitog djetetova iskustva i izazovi koji temeljem toga nastaju u kasnijem životu.

Otuđenje od roditelja jest zlostavljanje djeteta bez obzira na to kako je nastalo. Nema stupnjevanja patnje djeteta. Kako god nastalo, stanje uma koje nazivamo splitting, svjesno i namjerno, ili nesvjesno, bilo kao prijenos trans-generacijske traume, u čistom ili u hibridnom obliku, ono je za dijete uzrok velike štete. Ta velika šteta oduzima djetetu pravo na zdravo i nesvjesno iskustvo djetinjstva i kasnijeg života, što nas mora zabrinjavati.

Bez perspektive, otuđeno dijete neće pronaći put kući do roditelja kojeg je bilo prisiljeno odbaciti.

Bez perspektive, otuđeno će dijete odrasti vjerujući da su ljudi ili sasvim dobri ili sasvim loši i zato će mu biti teško u odnosima s drugim ljudima.

Bez perspektive, otuđeno će dijete uvijek vjerovati da postoji samo jedna strana priče o njihovu životu i da bijes i ljutnja koju osjećaju prema jednom roditelju i duboka odanost i obožavanje drugog roditelja jesu jedina istina o tome kako svijet funkcionira.

Ali to nije tako.

Viđenje svijeta samo jednim parom očiju jest osuda sebe na djelomičnu sljepoću i ograničavanje doživljaja života na sužen skup uvjerenja i doživljaja koji daju osjećaj sigurnosti ali u zbilji frustriraju i porobljavaju nas u predrasude našeg bića i duše.

Vraćanje perspektive otuđenoj djeci nije lako u krajoliku gdje se toliko oslanja na glas djece i gdje je toliko malo razumijevanja o tome kako glasovi djece glasno iskazuju bol i patnju roditelja s kojim su u savezu.

Kad čujemo te glasove, to nisu djeca, nisu ovdje, već su ti glasovi oštećeni glasom roditelja pod čijim su utjecajem. Na toga roditelja moramo obratiti pozornost i tom roditelju treba pomoći. No, prvo moramo zaštiti djecu koja su tu zato što njihova sudbina ne bi trebala biti da trpe doživotni gubitak perspektive kakav proživljava roditelj kojem treba pomoć. Roditeljstvo je prenošenje zdrave ostavštine a ne toksičnih paketa neriješenih problema. Omogućavanje povratka perspektive djetetovu životu najčešće je zaštita djeteta od napora roditelja pod čijim je utjecajem da tovari toksične pakete na leđa sljedeće generacije

Pitati otuđeno dijete o tome što želi i što osjeća jest kao da djetetu polomimo noge i pitamo ga koje bi cipele željelo nositi. Zapravo je uništavanje djetetovog viđenja svijeta kao lomljenje djetetovih nogu, i jedno i drugo je okrutno i štetno za njihov budući život. Kad bi roditelji koji uništavaju djetetovo viđenje svijeta lomili djeci noge, to nam ne bi bilo teško prepoznati i zaštiti dijete. No, time što ne vidimo posljedice uništenog viđenja svijeta na njegov dalji život, isuviše je lagano od toga okrenuti glavu.

Jednako kako dijete s polomljenim nogama ne može doći kući, tako i dijete s uništenim viđenjem svijeta ne može doći kući, zato što vjeruje da je to, iz nekog razloga, opasno za njegovu dobrobit. Za otuđenu djecu, dom je mjesto gdje se događa zlostavljanje. To im zlostavljanje potajice oduzima pravo na zdravu budućnost, to je zlostavljanje izokrenuto za 180 stupnjeva i naziva se ljubav.

Kao stručnjaci, žurno trebamo upozoriti svijet na važnost djetetova prava na zdravu perspektivu, zdravo viđenje života.

To je jedini način na koji otuđenoj djeci možemo pomoći da nađu put kući.

____________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.blog/2018/03/18/finding-the-way-home-the-importance-of-perspective-for-alienated-children/

---

[i] Splitting =  podijeljeno stanje uma pri kojem se ljude i sve oko sebe vidi ili crno ili bijelo. Nemogućnost viđenja i dobroga i lošega u nekoj pojavi ili osobi.