petak, 24. lipnja 2016.

Lažne optužbe: obrasci prisilne kontrole, partnerskog nasilja i ne-feminističke prakse

Čim pomislite na prisilnu kontrolu, ako ste u areni obiteljskih usluga obilježenih feminističkim svjetonazorom, vidjet ćete i čut ćete samo jedan odgovor – prisilna kontrola je kontrola muškaraca na ženama. Pogledajte u dokaze i vidjet ćete zašto Family Separation Clinic ne pristupa problemu obiteljskog nasilja na isti način. Postoje vrlo jasni i nepobitni dokazi u velikim istraživanjima diljem svijeta (major studies across the world), da obiteljsko nasilje nije pitanje spola. Ako nas dok to govorimo čuju pružatelji obiteljskih usluga poput centara za socijalnu skrb, neki će smatrati da dajemo otrovne izjave protiv majki, no istina je sljedeća: u radu s razvedenim obiteljima od suštinske je važnosti držati se istine i samo istine. Dopustite da objasnim.
Postoji vrlo ozbiljan problem koji nastaje pri razvodu braka, a koji zanemaruju vještaci mentalnog zdravlja, medijatori, i ostali koji rade s obitelji. Obrasci prisilne kontrole bili su prisutni i prije razvoda, a nakon razvoda se mogu odigravati na način da se djeca koriste kao provoditelji te kontrole. Lažne prijave djece protiv roditelja jesu jedan takav obrazac koji je izrazito štetan i za dijete i za ciljanog roditelja zato što uvlači dijete u partnersko nasilje. U Velikoj Britaniji postoje duboko ukorijenjena uvjerenja kad se radi o razvedenim obiteljima. Ta su nam uvjerenja tijekom niza godina nametnuli lobiji za ženska prava koji su stvorili stereotip slike na kojoj loši očevi povrijeđuju dobre majke i njihovu djecu. Toliko su duboka ta uvjerenja da su djeca koja su uhvaćena u zamku prisilne kontrole jednog roditelja nakon razvoda prisiljena izricati lažne optužbe da bi održala moć toga roditelja nad drugim. Ta su uvjerenja često stručnjacima jednostavno nevidljiva. Imate par s fokusom na djetetove želje i osjećaje uz dodatak histerije oko zlostavljanja djece koja sad ponovno vlada diljem naše države, i imate savršene sastojke pomoću kojih će kontrolirajući roditelj iskoristiti dijete da iznese optužbe koje će spriječiti da drugi roditelj ponovno vidi dijete. To će trajati dovoljno dugo da osigura da dijete bude potpuno otuđeno iz života jednog oditelja, i to pomoću produbljivanja strahova i fobija od toga roditelja.
Problem načina na koji pružamo podršku razvedenim obiteljima u ovoj zemlji je taj da smo predugo navođeni u uvjerenje da se radi samo o tatama koji napuštaju obitelji i o mamama i djeci koji su napušteni. Također smo navedeni vjerovati da je pri razvodu jedino loše to da se napuštene majke bore da osiguraju djeci hranu i odjeću. To nije istina. To je stereotip koji služi podršci skupina koje zagovaraju ženska prava i koje predugo dominiraju socijalnom politikom u vezi s razvodom. To je opasno i razorno, posebice za djecu kojima promoviranje takve politike najmanje koristi.
Budući da radim neposredno u području razvoda roditelja, tvrdim da stereotipi nisu korisni za razumijevanje što se zaista događa u obitelji. Korištenje uvjerenja ne koristi djeci koja su ranjiva i ulovljena u zamku roditeljkih bitaka. Kad pogledamo dalje od stereotipa, lako je uvidjeti da je način na koji se obitelj razvodi vrlo sličan načinu na koji je funkcionirala dok je bila na okupu. Moć i kontrola koriste se na isti način. Ljudi se tijekom razvoda ne mijenjaju, oni samo postaju oštriji i tvrđi u svojim inherentnim crtama ličnosti i često upadaju u negativna ponašanja koja koriste do maksimuma da bi postigli pobjedu.
U razvodu se ne radi o lošim tatama koji napuštaju anđeoske majke i njihovu izgladnjelu djecu. Koliko god mi željeli tako misliti (zato što je tako lakše u smislu politike i prakse), to nije tako. I kad to kažemo, nismo protiv majki niti smo za očeve, već je jednostavno stvarnost takva da se pri razvodu radi i o majkama i o očevima, od kojih se neki ponašaju dobro, a neki ne. Kad to shvatimo temeljem prakse, onda je lakše uvidjeti što se zaista događa, a kad uvidimo što se zaista događa, tad je lakše pomagati obiteljima. Mislim zaista pomagati, ne pomesti ih pod tepih državnih institucija ili obiteljskih sudova gdje ih melje mlin stereotipnih uvjerenja drugih ljudi, ili dok ne pristanu na sve, ili se odmaknu se od svega, ili umru. Zapravo umru. Previše muškaraca umire nakon razvoda, ne zato što nisu u stanju govoriti o svojim osjećajima, već zbog sveprisutnih barijera postavljenih prema njihovu odnosu sa svojom djecom, koje su sve tu postavljene zbog stereotipnih uvjerenja koja prevladavaju u svijetu koji ih okružuje. Ne poričem da i žene umiru. Ali se o tome govori, dok se o muškarcima ne govori. Važno je da se počne govoriti o oboma.
Rad na tome o čemu se ne govori jest fokus našeg istraživačkog rada u Family Separation Clinic gdje istražujemo partnersko nasilje pri razvodu i načinu na koji se djeca pritom koriste putem lažnih optužbi za seksualno zlostavljanje. Lažne optužbe su Bernet i sur. podijelili u dvije kategorije, lažne i izmišljene. Lažne su optužbe one koje svoje izvorište imaju u glasinama i koje onda izmaknu kontroli, dok su izmišljene one koje su namjerno i zlonamjerno stvorene bilo od strane roditelja koji ih iznosi sam, ili za to koristi dijete. Bez obzira na kategoriju, u Velikoj Britaniji je ishod isti. Kad postoje optužbe za seksualno zlostavljanje, kontakt između djeteta i optuženog roditelja se prekida i obiteljski postupak mora čekati ishode pokrenutih kaznenih postupaka. Budući da u Klinici radimo s visoko-konfliktnim obiteljima, lažne optužbe su dio krajolika i pogađaju i majke i očeve. Dublja analiza obiteljske dinamike pokazuje da su optužbe ove prirode najčešće dio trajnog obrasca partnerskog nasilja koje je bilo prisutno u odnosu i prije razvoda i koje se nastavlja i nakon razvoda putem prisilne kontrole djeteta.
Moram istaknuti da u svojem radu činimo razliku između stvarnog seksualnog zlostavljanja i optužbe za seksualno zlostavljanje koja je dio kampanje kontrole. Razlikovanje između stvarnog seksualnog zlostavljanja i lažnih optužbi za seksualno zlostavljanje zahtijeva temeljit rad i zahtijeva da se optužbe smjeste u obiteljsku dinamiku i sad i kakva je bila prije. Da bismo to jasno uvidjeli potrebno je raditi izvan feminističke paradigme, zato što feministički sustav uvjerenja koji dominira institucijama koje se bave obiteljima, uči da se svim ženama i djeci mora vjerovati bez propitivanja njihovih stavova jer je propitivanje protiv majki. Ova nemoguća situacija koja se nameće stručnjacima opasna je kako za žene, TAKO I za djecu zato što a) zarobljava majke u mrežu fiksiranih uvjerenja da su sve žene dobre žene i b) čini da stručnjaci previđaju štetu koju majke nanose svojoj djeci. Objasnit ću to malo detaljnije.
Partnersko nasilje nije pitanje spola. Jednostavno nije. Pogledajte činjenice na prije navedenoj poveznici. I žene i muškarci su nasilni i partnersko nasilje šteti i ženama i muškarcima. Misliti drugačije znači jednostavno zanemariti činjenice i nametati vlastiti (krivi) sustav uvjerenja obiteljima i prisiljavati ih da mu se prilagode. To nije jednakost, to je diskriminacija na djelu. A kad provodimo diskriminaciju, djelujemo ne samo na ljude koji se uklapaju u naša stereotipna uvjerenja, već i na one koji se u njih ne uklapaju. To se feminističkim jezikom naziva 'nenamjernim posljedicama'.
Ako vjerujete da su samo muškarci sposobni za partnersko nasilje i da jedino žene mogu biti žrtve, pa imate razvedenu obitelj gdje dijete iznosi optužbe za seksualno zlostavljanje, što prvo pomislite, tko je zlostavljač? Ako mislite da je prisilna kontrola nešto što muškarci koriste protiv žena, kad dijete iznese oputžbu za seksualno zlostavljanje protiv oca, što je vaša prva reakcija? A što činite kad dijete iznese takvu optužbu protiv majke? I što činite kad postane jasno da je optužba za seksualno zlostavljanje protiv oca neistinita ali i dijete i majka i dalje tvrde da se dogodilo?
Komu vjerujete i zašto? Temelji li se vaše uvjerenje na dokazima ili na vašim vlastitim pretpostavkama o ulogama spolova u obiteljskom nasilju? Kad se suočite sa stvarnošću koja se ne uklapa u vaš sustav uvjerenja, kako nastavljate pomagati obiteljima? Ili ih nastavljate pokušavati uklopiti u svoj sustav uvjerenja bez obzira na stvarnost u kojoj oni žive?
Usluge koje se pružaju unutar feminističke paradigme, koje poručuju da su muškarci nasilni, a žene nisu, stvaraju značajne probleme roditeljima koji se suočavaju s lažnim optužbama unutar obrasca partnerskog nasilja nakon razvoda. Kad se radi o muškarcima, prevladava uvjerenje da su krivi dok ne dokažu da nisu, a za žene koje su na taj način optužene, vjeruje se da su zaista, zaista loše osobe jer žene ne zlostavljaju djecu seksualno, i ako dijete kaže da se takvo nešto dogodilo, onda ono izgovara nešto što je nemoguće izreći. Sve to roditelju koji se služi prisilnom kontrolom omogućava savršene uvjete za nastavak zlostavljanja, koristeći pritom ne samo dijete već i stručnjake koji rade s obitelji, policiju, čak i same suce ako su ovi zarobljeni u duboko ukorijenjena uvjerenja o tome što čine muškarci i što čine žene.
Rad izvan feminističke propagande, s činjenicama a ne s fantazijama, omogućava jasno viđenje obitelji i njezinih obrazaca moći i kontrole. To povećava potencijal za razumijevanje lažnih optužbi unutar nove paradigme moći i kontrole, koja ne koristi konstruiranu ideju patrijarhata kao svojeg okvira, već koristi horizontalne i vertikalne puteve procjene prošlih ponašanja, povijesnog konteksta i transgeneracijskih obiteljskih obrazaca. Lociranje razvedene obitelji unutar toga konteksta omogućava ispitivanje optužbi unutar okvira razumijevanja onoga što je obitelj dovelo do postojeće situacije, zašto to i zašto sad? Korištenjem alata poput SET (sequence, escalation, timing = tijek, eskalacija, tajming), čimbenika koje su 1987. razvili Bush i Ross, optužbe se preispituju unutar postojeće dinamike među roditeljima i posebno se u optužbama procjenjuju elementi moći i kontrole. Kao što tvrdi Campbell (2014), "Jesu li optužbe izronile na način koji jednom roditelju daje veću kontrolu? Je li obiteljski sustav podijeljen u dva neprijateljska saveza? Komu je dijete povjerilo svoje optužbe, majci ili nekomu u njezinom savezu, ili pak nekomu izvan saveza, nekoj nepristranoj osobi?" Svi ovi elementi omogućavaju onomu tko procjenjuje optužbe da se približi stvarnosti onoga što se zaista događa. Svi se ovi elementi trebaju razraditi izvan feminističkog sustava uvjerenja i temeljiti na razumijevanju da obrasci prisilne kontrole i optužbi za seksualno zlostavljanje djeteta mogu, u slučaju razvoda, biti usko povezani.
Optužbe za seksualno zlostavljanje djeteta ekstremno su štetne u krajoliku koji je već natopljen patnjom. Pogledajte taj krajolik pažljivo i vidjet ćete da to nije rat između dvoje ljudi već je to rat koji jedna osoba vodi protiv druge s djetetom kao teškim oružjem. Kad putovi moći i kontrole postanu vidljivi putem primjene nepristranog stručnog znanja, moguće je vidjeti koji roditelj vodi rat a koji ne. I onaj koji ne vodi rat jest zdrav roditelj koji je najsposobniji djetetu pružiti sigurnost. Previše stručnjaka koji su uključeni u ove prizore devastacije i uništenja pretpostavlja da znaju što se događa i problem tretiraju kao situaciju 'on je rekao/ona je rekla'*. Previše ih unosi vlastite sustave uvjerenja u tu ratnu zonu i provodi vrijeme pokušavajući natjerati roditelje da se uklope u njihovu paradigmu, čime izazivaju još više boli, više patnje i čime prepuštaju djecu njihovoj sudbini provoditelja mržnje i uništenja.
Kad iskoračimo iz potrebe da vjerujemo da nas propitivanje feminističkog sustava uvjerenja automatski čini protivnicima majki i zagovornicima očeva, naša sposobnost služenja obiteljima koje nas trebaju desetorostruko se povećava. Naprijed, čitajte statističke podatke na poveznici u prvom pasusu i otvorite umove za realnost. Partnersko nasilje i prisilna kontrola događaju se svuda oko nas, počinitelji su i žene i muškarci i svuda oko nas se događa zarobljavanje djece i njihovo žrtvovanje ne samo roditeljima zlostavljačima već ih žrtvujete i svojim radom. Ako želite biti dio rješenja, prestanite biti dio problema i probudite se za realnost onoga što se stvarno događa u razvedenim obiteljima. Djeca čija je dobrobit vaša odgovornost ovise o tome hoćete li to učiniti.
_______________________________

Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)