Kad i zašto djeca lažu te zašto stručnjaci trebaju znati da ona lažu i zašto lažu

Sigurno nisam jedina koja osjeća ogromno olakšanje zbog vijesti o presudi Sutkinje Pauffley (judgement*) na Visokom sudu ovoga tjedna, o ocu koji je navodno bio vođa kulta koji je uvozio bebe u Veliku Britaniju da bi ih ubio, pojeo i plesao oko njihovih lubanja. Bar je netko u pravosuđu u stanju poslati jasnu i nedvosmislenu poruku, ne samo o nepostojećem satanističkom kultu u Hampsteadu, već i o načinu na koji je navođenje djece na lažne optužbe ove vrste zapravo mučenje djece. Ova su djeca sad zaštićena od zlostavljanja svoje majke i poočima. Mogu se samo diviti mentalnom i emocionalnom zdravlju oca koji je bio ovako optužen.

Lažne su optužbe značajka razvoda, posebno kad ga prati visoka razina sukoba. Pišući u vrlo detaljnoj knjizi koju treba imati svaki stručnjak mentalnog zdravlja koji radi s razvedenim obiteljima – Parental Alienation – The Handbook for Legal and Mental Health Professionals, T W Campbell kaže:

Lažne optužbe za seksualno zlostavljanje obično nastaju kao glasnine i mogu izmaknuti kontroli kako proces širenja glasina dobija sve veći zamah. Lažne optužbe ne uključuju zlonamjerno planiranje koje nalazimo u izmišljenim optužbama.

Međutim, izmišljene optužbe, Campbel opisuje kao one koje se

temelje na unaprijed planiranoj odluci da se izravno optuži potpuno nevina osoba (str. 164)

Zato je, kad radimo s razvedenim obiteljima gdje se iznose takve optužbe, važno znati kako su optužbe nastale i nakon toga, kakve su posljedice te optužbe imale na koncentrične krugove oko obitelji. To omogućuje razlikovanje, a razlikovanje omogućuje dublje razumijevanje prirode optužbi te zašto su i kako iznesene.

U slučaju djece u Hampsteadu, ove su optužbe očito izmislila djeca koja su zapravo bila zlostavljana, ali ne od strane oca kojeg su optužila. Dokazi prikupljeni temeljem fizičkog pregleda pokazali su da su pretrpjela seksualno zlostavljanje. To bi ovu djecu smjestilo u kategoriju one djece koja iznose lažne optužbe o zlostavljanju, uzimajući nešto što se zaista dogodilo i izokrećući to u fantastičnu priču koja se vrti oko želja majke i poočima da izbace oca iz života djece. Presuđujući da su ova djeca bila traumatizirana s ciljem da iznesu optužbe, Sutkinja Pauffley rekla je:

"dječak i djevojčica bili su izloženi 'mučenju' da bi iznijeli lažne optužbe" i izjavila je da su im "umovi bili pomućeni".

To je stanje koje se, prema mojem iskustvu, redovito nalazi u djece na koju se vrši utjecaj da bi o nekoć voljenom roditelju rekla i vjerovala u stvari koje nisu istinite.

Iako je ovaj slučaj ekstreman, postoje slučajevi lažnih optužbi koje narastaju iz nevinih događaja u kojima su djeca uhvaćena u bitku roditelja i, u brojnim slučajevima, pod pritiskom jednog roditelja koji je odlučan u namjeri da izbriše drugog roditelja. Djeca koja su u ovakvim situacijama, često su rekla ili učinila nešto što je ljutiti roditelj krivo protumačio kao potvrdu svojih duboko ukorijenjenih uvjerenja o tome kako je drugi roditelj loš. Kad se suoče s reakcijom roditelja u vezi s tim što su rekla, može ih se navesti da se prestraše posljedica u slučaju da ne potvrde ono što roditelj pretpostavlja da je rečeno. I u tom času dijete može izjaviti da je nešto što se u zbilji dogodilo ali što nije bilo loše ili štetno, bilo totalna katastrofa. Kad to jednom dođe do sustava obiteljskih sudova gdje rade ljudi koji su najčešće obučeni da dječje želje i osjećaje uzimaju zdravo za gotovo, ta će katastrofa, kao nekontrolirani požar, spaliti živote svih koje dotakne. Djeca, koja će u tom času već ukrasiti prvotnu priču i promijeniti je tako da odgovara odraslima oko njega, iznosit će optužbe.

U izmišljenim optužbama, gdje nije bilo zlostavljanja već su djeca potaknuta i nagovorena da ispričaju priče o nečemu što im se dogodilo, pomućenost uma je vrlo dobar opis onoga što se čini djetetu prvenstveno zato da bi iznijelo lažne optužbe. Zamislite dijete koje nema nikakvog znanja o seksu, nema ideju što znači i nema načina razumjeti seksualni čin, ali je nagovoreno i potaknuto iznositi takve optužbe protiv voljenog roditelja. Ne znajući posljedice onoga što govori, takva su djeca često stopljena s jednim roditeljem koji ne uviđa da je njegovo ponašanje štetno za dijete. Kakvu vrstu 'mučenja' uma i osjećaja dijete mora istrpjeti da bi bilo dovedeno do te točke? Kakva vrsta osobe manipulira djetetom da bi to učinilo? Ako je vjerovati Sutkinji Pauffley, takva je osoba štetna za dobrobit djeteta. A ipak, koliko mnogo, manje očitih, a jednako štetnih slučajeva prolazi kroz obiteljske sudove na godišnjoj razini, u dugačkim postupcima koji se često vode paralelno s kaznenim postupcima, prije nego što se mučenje može prekinuti.

Mislim da je sve to dio kulturoloških imperativa koji utječu na naše obiteljske sudove i centre za socijalnu skrb. Iako je feminizam politička ideologija i, kao takva, ne bi trebala tim stručnjacima moći prići na bliže od sto metara, ta je ideologija obično UPRAVO ideologija izbora za stručnjake koji rade s obiteljima. Feminizam, koji je tijekom posljednjih četrdeset godina postao sinomim za riječ jednakost, ima prvenstveni cilj da osigura stavljanje potreba žena na prvo mjesto, te se čvrsto drži pretpostavke da su muškarci u patrijarhalnom društvu uvijek privilegirani (više na poveznici: patriarchal). Stručnjaci koji se bave s obitelji, i koji slobodno proklamiraju svoj feministički identitet, zato će uvijek zagovarati u korist onih čije potrebe prepoznaju i zadovoljavaju, dok je ideja da bi se potrebe muškaraca mogle smatrati jednakima ženskim potrebama, anatema feminističke doktrine.

Osim toga, u onoj mjeri u kojoj je postojeća zakonska regulativa razvoda stvorena od strane feminističkih stručnjaka, koji je i održavaju (više na poveznici: feminist academics), i koji su tijesno povezani s organizacijama poput Gingerbread and Women's Aid, od koji su obje otvoreno feminističke, područje razvoda je polje koje je daleko od ravnopravnog za one koji na njega kroče. U ovaj rasadnik političke ideologije onda ulazi dijete koje iznosi lažne ili izmišljene optužbe i roditelj s kojim su u savezu, najčešće majka. Nju vrlo čvrsto podržavaju skupine djelatnika feminističkih organizacija, unutar kojih postoji snažno uvjerenje da se ženama mora vjerovati bez pitanja i da djeca ne lažu.

Ali djeca lažu i lažu redovito i često, i posebno lažu kad se nađu u okolnostima u kojima ih se potiče da lažu, a posebno kad postoji mala vjerojatnost da će njihova laž biti razotkrivena. Pitajte bilo kojeg razvedenog roditelja je li dijete ikad reklo nešto negativno o drugom roditelju i doznat ćete da jest. I onda pokušajte biti osoba koja se seli između dva međusobno neprijateljska okruženja i zadržite apsolutnu iskrenost u svakom od njih o onome što se događa u drugom okruženju. Djeca koja žive između dva međusobno neprijateljska okruženja, ili ona koja se moraju snalaziti u mržnji i neprijateljstvu prema drugom domu, u nekom će trenutku svoga života govoriti laži, Djeca to moraju da bi preživjela, to je način na koji osiguravaju da su dobrodošla na oba mjesta. Razgovor s djecom koja žive u takvoj situaciji bez znanja o navedenome, pomalo je nalik na onkologa koji vjeruje da lijek za karcinom leži u alternativnoj medicini.

U svojem istraživačkom radu Evidence of the extreme unreliability of some children’s ascertainable wishes and feelings**– Dr Kirk Weir razmatra način na koji dijete koje izražava želju da ne viđa roditelja, nerijetko potpuno promijeni svoje ponašanje kad vidi toga roditelja. U mojem radu s djecom svih dobi, i sama sam uočila pojavu da djeca koja su bila potpuno odlučna da ne mogu, ne žele i ne smiju viđati roditelja, padnu tome roditelju u naručje onoga trenutka kad ga ugledaju. Rad prema prevladavajućoj doktrini (više na poveznici: prevailing orthodoxy) koja zahtjeva

a) vjerovanje da djeca znaju što misle

b) da djeca nikad ne lažu i da je

c) prelaziti preko djetetovih izraženih želja i osjećaja djeteta nasilje

težak je kad je netko svjestan kako se djeca nose s neugodnim osjećajima koja im je teško artikulirati. Slušajući socijalne radnike kako odlučno objavljuju da neće dijete 'prisiljavati' da viđa roditelja zato što bi to bilo nasilje, što sam čula i ovoga tjedna, teško je ne osjećati tugu i zabrinutost.

Znaju li djeca što misle? Sutkinja Pauffley u ovom slučaju kaže da ne znaju, zapravo ona kaže da su umovi ove djece bili pomućeni. Da, ovaj je slučaj ekstreman i zato je lakše povjerovati da je sutkinja donijela dobru presudu, iako smo usred vala za valom histerije povezane sa zlostavljanjem djece koja se širi diljem zemlje. Ali, daleko od pažnje javnosti, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, djecu se uvlači u obiteljske bitke nakon razvoda, koristeći pritom pomućenost njihova uma kao 'dokaz' kojim se osigurava pobjeda. Širenje ove pojave vjerojatno neće uskoro prestati zato što feministički ideolozi kolektivno vrše sve veći pritisak zazivajući vrijeme kad će se djetetove želje i osjećaji prestati propitivati i djeca ne starija od deset godina dobit će pravo reći što se s njima treba događati kad se mama i tata razvedu.

To je krivo, to je mučenje i to uništava živote djece i njihovih roditelja diljem zemlje, ne samo u Hampsteadu.

Odlučivanje o životu nakon razvoda ne bi se trebalo prepustiti željama i osjećajima djece onako kako to tumače ljudi čija se jedina edukacija na području lažnih i izmišljenih optužbi temelji na feminističkoj političkoj ideologiji koja negira da te stvari postoje. I koji ne samo da vjeruju da bi izražene želje i osjećaji djece trebali upravljati ishodima, već i da su te želje i osjećaji fiksirani i nepromjenjljivi.

Pita li se netko što ti stručnjaci misle kad doznaju za presudu Sutkinje Pauffley?

Ili što stručnjaci koji rutinski savjetuju parentektomiju (kiruško odstranjivanje roditelja) kažu kad jednog dana vide dijete koje tvrdo odbija vidjeti roditelja, kako drugog dana hrli u naručje toga roditelja?

Djeca lažu i ljudi koji rade s razvedenim obiteljima trebali bi znati da djeca lažu i zašto djeca lažu.

Smatram da je negiranje toga jednako kao ulaženje u savez sa sustavom koji omogućava pomutnju mladih umova i emocionalno mučenje. To je davanje djeci odgovornosti za čije su nošenje premlada, i to u onom periodu njihova života kad su ranjiva i kad se jako trude opstati. Ponekad je laganje jedini način na koji ova djeca mogu opstati.

Kao stručnjacima koji su odgovorni za skrb o ovoj ranjivoj djeci, naša je odgovornost vidjeti dalje od političke ideologije i dalje od sveprisutne doktrine i biti dovoljno hrabri da u vezi s onim što vidimo, nešto i učinimo.

Zato što, kad odgovornost preuzmu odrasli, onda djeca to ne moraju.

_______________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/03/21/when-children-lie-and-why-they-lie-and-why-people-who-work-with-separated-families-should-know-that-they-lie-and-why/

---

* Sutkinja je presudila da optužbe dvoje djece protiv oca da je vođa kulta u kojem se žrtvuju bebe nemaju nikakvog temelja u stvarnosti. Više o tome na poveznici u tekstu.

** Prijevod: Dokaz ekstremne nevjerodostojnosti nekih dječjih iskazanih želja i osjećaja