Što otuđeni roditelji ne znaju i što im otuđitelji neće reći

Objavljeno u lipnju 2014.

Ovaj je tekst dio procesa završetka knjige koju pišem o otuđenju od roditelja. Dostupne su i naše terapeutske coaching usluge za otuđene roditelje, prema modelu koji smo razvili u Family Separation Clinic. Pristup je isključivo naš i temelji se na deset godina rada s roditeljima koji su otuđeni od svoje djece. To je pristup s kojim postižemo uspjehe, i u kombinaciji s našim novim priručnikom - handbook, to je pristup za koji znamo da će vratiti moć u ruke otuđenih roditelja. Temelji se na tome što otuđeni roditelji ne znaju, i što im otuđitelji neće reći. Mi taj pristup vidimo kao jednu od tajni razrješenja otuđenja djece i on vraća moć u ruke ljudi koji to mogu najučinkovitije učiniti. U vaše ruke.

Pristup koji smo razvili i dalje ga razvijamo, ključ je razumijevanja kako otuđitelji uspijevaju otuđiti drugog roditelja i kako uspijevaju zadržati dinamiku koja održava i nastavlja otuđenje. Zaboravite sudove, zaboravite pristrane stručnjake, zaboravite ljude koji dobijaju plaću za posao koji ne obavljaju, zaboravite sve što su vam rekle organizacije koje se temelje na zastupanju prava roditelja. Kad otuđenje pogodi vašu obitelj, to se događa zbog posebne dinamike koja nema veze ni sa kim i ni sa čim ali je usko povezana s vama i s vašom obitelji. Sudovi, pristrani stručnjaci i sva ostala pantomima koja okružuje vašu obitelj u času kad je pogodi otuđenje, samo su statisti u većoj drami. Vodeće uloge u toj drami igrate vi i drugi roditelj vašeg djeteta, osoba koju ste nekoć voljeli dovoljno da biste s njom začeli dijete. Kad to shvatite, već ste na putu razumijevanja dinamike u vašoj obitelji koja je stvorila i održava dinamiku otuđenja. Kad u toj drami počnete više učiti o sebi, tad počinjete razumijevati što možete mijenjati da bi popustila tenzija u dinamici koja održava otuđenje. Pristup koji koristimo temelji se na izreci ako uvijek činite ono što ste uvijek činili… uvijek ćete dobiti ono što ste uvijek dobivali… ako želite nešto drugo… činite nešto različito.

Naše terapijske coaching sesije imaju za cilj pomoći vam da činite nešto različito.

Uvijek me zaprepasti kad shvatim da su otuđeni roditelji pri našem prvom susretu često posve nesvjesni o čemu se radi i kako je došlo do otuđenja. Govore mi o posljednjem susretu sa svojom djecom i kako su se djeca od njih povukla, bez ikakve svijesti o tome na koji su im način puno prije otuđenja djeca davala signale da nešto nije u redu. Nakon što bih provela neko vrijeme s otuđenim roditeljem i roditeljem otuđiteljem i njihovom djecom, imala sam priliku promatrati, analizirati i razumjeti načine na koje djeca daju signale da nešto nije u redu. (To mi je također omogućilo da razgovaram s roditeljima koji otuđuju djecu, neki svjesno a neki nesvjesno i da ih razumijem na dubljoj razini).

Međutim, jedan od razloga zašto sam napisala ovaj priručnik jest da dam otuđenim roditeljima što više alata i strategija koje će im omogućiti da uoče i upravljaju onim što se događa puno prije nego što ih pogodi otuđenje. Prevencija je uvijek bolja od liječenja otuđenja i rješavati problem prema strategijama koje ga uklanjaju uvijek je bolje nego raditi s djetetom koje je već otuđeno i potpuno vas odbija vidjeti. Čak i u takvim slučajevima, koristeći tehnike koje sam razvila i o kojima pišem u ovoj knjizi, posljednjih smo mjeseci imali pozitivne rezultate u radu s obiteljima gdje se otuđenje potpuno učvrstilo.

No, ovaj tekst nije reklama za knjigu, knjigu ćete kupiti ili nećete, jednako kao što ćete imati terapijske sesije s nama ili nećete. Ne nastojim koristiti svoj blog da vas uvjerim da kupujete stvari od mene, već pišem što više mogu da bih besplatno pomogla onima kojima je pomoć potrebna i uvijek možete moje tekstove upotrijebiti na način za koji smatrate da je za vas najbolji.

Međutim, ono što ne mogu u tekstovima, to je prilagodba vašeg osobnog terapijskog puta. Svaki otuđeni roditelji ima svoj specifični terapijski put zato što je svaka situacija otuđenja posebna i samo vaša.

Za sad ću se fokusirati na ključni dio – kako otuđenje nastaje, što je to što vi, kao otuđeni roditelj ne znate i što je to što vam roditelj otuđitelj u vašem obiteljskom sustavu definitivno neće reći.

Reakcija otuđenja nastavak je dinamike koja je postojala među vama, odraslima, i prije kraja vašeg odnosa, jedino što se sad odvija kroz vašu djecu. Ukratko, vi doslovce još uvijek imate odnos sa bivšim partnerom vašeg djeteta koje predstavlja kanal za održavanje toga odnosa.

Je li to šokantno?

Jeste li iznenađeni, bijesni, zgađeni?

Što osjećate u vezi s tom činjenicom?

Većina će vas, bez sumnje, reagirati na pitanje o tome što osjećate o tome na način da će mi govoriti o razlozima zašto njihovi bivši partneri čine to što što čine, kako ih drugi ljudi podržavaju i kako su za to odgovorni sudovi/stručnjaci/država/socijalna skrb/sve i svatko.

To nije pitanje koje sam vam postavila. Pitanje koje sam vam postavila jest –

što osjećate u vezi s tim?

Govoriti o osjećajima u situaciji otuđenja, za otuđene roditelje može biti strahovito teško. To je zato što su prošli kroz najstrašnije moguće iskustvo, gledali kako im se djeca sustavno okreću protiv njih i bili su nemoćni to zaustaviti. Što pomalo liči na gledanje kako netko lomi svaku kost vašeg djeteta dok ste to nemoćni zaustaviti ili nekome drugom pokazati što se događa. To oduzimanje mogućnosti da skrbite o svojem djetetu i zaštitite ga, stvara proces u kojem se, da ne biste izgubili zdrav razum, morate udaljiti od te strahovite emocionalne i psihičke boli. I onda prolazite kroz period koji se naziva distanciranje u kojem počinjete racionalizirati što se događa kako biste se obranili od poplave patnje kroz koju prolazite. Kad to radite kroz dulje vrijeme, otupite i više ne možete osjećati ništa. Što vam omogućuje da funkcionirate, da, ali ukida vaše normalne reakcije koje čine zdravo funkcioniranje tijela i duše. Kad otupite, samo je još mali korak do odvajanja/oslobođenja.

Ukratko, formula prema kojoj se ovo događa vrlo je slična ciklusu moći i kontrole koju feminizam tako jako voli –

Zlostavljanje (kontrola nad vašom djecom) – pokušaji da zaustavite zlostavljanje (sud i centri za socijalnu skrb) – neuspjeh u zaustavljanju zlostavljanja (predrasude stručnjaka i pravosuđa, svi gledaju na drugu stranu) – psihološki stres (strahujete za svoj zdrav razum jer nitko ne sluša) – ponovno pokušavate (i ne uspijevate jer nitko ne razumije) – započinje otupljivanje (morate preživjeti) – odvajanje/oslobođenje (da biste dugoročno preživjeli).

Prepoznajete li išta od toga?

Mnogi otuđeni roditelji koji nam dolaze po pomoć otupjeli su i ne mogu osjećati, posebice očevi koji se suočavaju s navedenim ciklusom opetovano, često i godinama bez ikoga da ih čuje.

Osjećaji su zato vrlo važan dio ponovnog uspostavljanja funkcionalnog roditelja u vama, ponovno uspostavljanje funkcionalnog roditelja u vama veliki je dio priprema da možete upotrijebiti strategije koje će vam poslužiti da postignete promjenu dinamike.

Za jako puno vas, spoznaja da više niste u stanju imati osjećaje povezane s onim što se dogodilo, doći će kao otkriće.

Za roditelje otuđitelje, međutim, to je znanje koje čuvaju za sebe kao tajnu. Kad vas roditelji otuđitelji uspiju dovesti do točke na kojoj više ne možete osjećati ništa o tome što vam se događa s djetetom, gotovo su stigli na željeno odredište u pokušajima da vas se riješe. Ne da riješe djecu, ni da riješe obitelj, već da sebe riješe vas.

Ono što vam majke koje otuđuju djecu ne govore jest da su njihovi napori usmjereni na to da se riješe vas i bilo kakvog podsjetnika na vas (i u nekim slučajevima radi osvete).

Ono što vam očevi koji otuđuju djecu ne govore jest da su njihovi napori usmjereni na to da vas i dalje imaju pod kontrolom da bi vas mogli izbrisati (i u nekim slučajevima radi osvete).

Ono što vam roditelji otuđitelji, bez obzira na spol, ne govore, jest da su to što vam sad čine, činili i prije nego što je vaš odnos završio. Samo što sad koriste dijete kao kanal kojim će to nastaviti činiti.

I, da, neki su mentalno bolesni, kad je nužno dijete od njih maknuti, a neki nisu ali se ipak angažiraju u poznatom obrascu ponašanju kojem se nisu u stanju odhrvati.

Sve ovo znači da razumjeti što se događa vašoj djeci znači razumjeti što se događa vama. To znači povlačenje vaših projekcija okrivljavanja (viđenja druge osobe kao jedinog uzroka problema) i razmišljanje o tome kako ste vas dvoje stvorili ples – dinamiku koja je sada zarobila i čvrsto drži vašu djecu.

Ono što vam roditelji otuđitelji neće reći, ali mi HOĆEMO, jest da je moć promjene onoga što se događa vašoj djeci jednako u vašim rukama kao što je u njihovim. Roditelji otuđitelji su u strahu, u velikom strahu da to ne doznate.

Upravo je zato još i važnije da vi to doznate.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2014/06/08/what-alienated-parents-dont-know-and-what-alienating-parents-dont-tell-them/

Od rascjepljenosti do otpornost: Put oporavka otuđenog djeteta

Objavljeno 21. ožujka 2017.

Tijekom oporavka, otuđeno dijete prolazi kroz niz psiholoških promjena koje su izrazite i prepoznatljive i koje pratimo u našem radu s djecom nakon intervencije (tj. promjene odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti).

Djeca tijekom oporavka krpaju stanje psihološkog splitting-a**, onog koje su koristila kao obranu od nepodnošljive dileme kad su bila prisiljena odabrati voljeti jednog roditelja i izgubiti drugog. To nije lagani put oporavka. Iako je na početku brz, kad su otuđena djeca u stanju odmah prijeći iz stanja potpunog odbacivanja roditelja u prihvaćanje i pokazivanje topline, da bi se to postiglo, potrebno je zadovoljiti određene uvjete.

Djeca tijekom oporavka prolaze kroz znani proces od odbacivanja roditelja do prihvaćanja i tad se suočavaju s tugom, sramom i osjećajem krivnje. Nakon toga slijedi potraga za smislom (zašto se to dogodilo meni), te potraga za povjerenjem (kako mogu vjerovati da odrasli oko mene govore istinu). Tad se djetetu mora pomoći da stekne i održi perspektivu koja je bila uništena reakcijom otuđenja. Posljednja faza oporavka djeteta jest razvoj otpornosti, da bi dijete bilo u stanju razaznati da je 'izbor' odbacivanja roditelja bio pod prisilom drugog roditelja koji ih je stavio u nemoguću situaciju. Kad se dođe to ove razine, djeca shvaćaju da su njihove potrebe na prvom mjestu i da priklanjanje bilo kojem roditelju ne pomaže. Također shvaćaju kako izgleda zdravo roditeljstvo i zadovoljna su unutar presložene hijerarhije autoriteta koja upravlja njihovim životom.

Pomaganje djetetu da postigne to stanje oporavljenog sebe poduzima se u mjesecima nakon reunifikacije. Pokušaji da se to učini s djetetom koje i dalje živi u situaciji u kojoj na njega utječe roditelj otuđitelj neetično je ponašanje stručnjaka, jer se od djeteta traži da se promijeni u uvjetima koji se nisu promijenili. Za stručnjake je ovo ključno i to je razlog zašto je uska suradnja između stručnjaka mentalnog zdravlja i pravosuđa od životne važnosti. Sav nam naš rad s djecom, kao i istraživanja ovog područja jasno pokazuju da otuđena djeca reagiraju na dinamiku koju stvaraju odrasli oko njih. Iako djetetova ranjivost na tu dinamiku određuje hoće li doći do otuđenja ili ne, stručnjak koji od djeteta traži da promijeni svoje ponašanje, šteti tom djetetu. Jedini ispravan način obavljanja ovoga posla jest da stručnjak mentalnog zdravlja prihvati odgovornost za zagovaranje prava konkretnog djeteta na sudu, da bi se promijenila dinamika i da bi se onda provela intervencija koja će osloboditi dijete. Nakon toga može započeti terapijski rad s djetetom.

Stručnjak koji obavi posao oslobađanja djeteta, također može pružiti i terapijsku pomoć na putu oporavka djeteta. Povezanost djeteta s terapeutom je snažna, zato što je dijete već poklonilo povjerenje tome stručnjaku koji je čuo njegov neizrečeni narativ i djelovao u korist djeteta. Djeci koja se oporavljaju jasno je da nisu željela odbaciti jednog roditelja, no shvatili su upute da to trebaju učiniti, upute koje se ponekad daju riječima a nekad neverbalno, ponašanjem koje se prenosi u intra-psihičkom svijetu u kojem obitavaju roditelj otuđitelj i dijete. Kad se tu intervenira, to s djetetovih leđa skida teret odgovornost za izbor. To stvara povjerenje i izgrađuje volju da se bude vođen u terapijskom radu.

Nekoj djeci taj rad po prvi put pruža priliku da shvate da su njihove potrebe odvojene od potreba roditelja, nekoj pruža potvrdu da svoj život mogu živjeti pod vlastitom kontrolom, a ne pod kontrolom roditelja koji je svojim postupcima progutao osjećaj njihovog nezavisnog bića. Sav se taj rad odvija u kratkotrajnoj terapiji koja u većini slučajeva ne traje dulje od šest mjeseci nakon intervencije. Na kraju te faze rada, dijete bi se trebalo potpuno oporaviti u smislu odnosa s prethodno odbačenim roditeljem i trebalo bi već biti na putu ponovnog uspostavljanja odnosa s roditeljem otuđiteljem.

Međutim je cijeljenje rascijepljenog (spliting) stanja uma škakljiv zadatak i bitni uvjeti za terapijski rad moraju biti zadovoljeni da bi se to postiglo i postavilo temelje za sav budući rad. Ti bitni uvjeti jesu da je dijete postiglo toplo prihvaćanje prije odbačenog roditelja i da je taj roditelj osnažen da djetetu pruži presloženu hijerarhiju autoriteta pri kojoj će se dijete dalje razvijati. U tim uvjetima, koji nastaju tijekom prvih dana nakon reunifikacije, dijete proživljava resetiranje vanjske dinamike koja zauzvrat potiče njegove unutarnje promjene. To dijete često dolazi u situaciju reunifikacije iz svijeta gdje je bilo stopljeno (enmeshed) s roditeljem otuđiteljem, i u kojem je bilo odgovorno za donošenje odluka za koje je bilo premlado da ih uopće može donositi.

Pomaganje djetetu da doživi toplinu i sigurnost koja postoji u odnosu s roditeljem koji na njega djeluje blagotvorno, važan je dio toga rada. Smanjivanje tjeskobe i zbunjenosti postiže se pomaganjem djetetu da prepozna svoje potrebe i kako se one sad zadovoljavaju.

U prvim danima reunifikacije djeca su često opterećena osjećajima krivnje i srama koji nastaju zato što se kognitivni nesklad* koji je prije postojao u njihovim životima sad promijenila. Otuđena djeca duboko u sebi znaju da je ono što čine loše i, ispod oštrih objava mržnje i odbacivanja, ona osjećaju veliku krivnju i sram zbog toga. Kad ih se oslobodi iz te zamke u kojoj ona jesu, ona se suočavaju s tim osjećajima i traže oprost. Kad ga dobiju mogu krenuti dalje. Oslobađajući dijete od ovih snažnih osjećaja, prije odbačeni roditelj vraća se u poziciju autoriteta. Pomaganje roditeljima da prepoznaju kad dijete traži oprost iako to roditelj ne zahtijeva od djeteta, i važnost davanja oprosta dio je onoga što stručnjak mora omogućiti da bi tijek oporavka nastavio smjerom koji je dobar za dijete. Mnogi prije odbačeni roditelji jednostavno su toliko presretni da im se dijete vratilo u normalu, da mogu previdjeti te važne faze. Vođenje roditelja tijekom oporavka djeteta, suštinski je važan dio vještine pružanja skrbi nakon reunifikacije.

Dijete kojem je oprošteno ulazi u fazu traženja značenja i ima postavljene temelje za povratak u zdravu budućnost. Kad se dođe to ove razine, vrijeme je da se razmišlja o ponovnom uspostavljanju odnosa s roditeljem otuđiteljem. Ovo je osjetljiva faza, ali se ne može preskočiti, zato što, ako dijete mora izgubiti jednog roditelja da bi vratilo drugog, oporavak neće biti potpun.

Nažalost, u nekim slučajevima roditelj otuđitelj neće ili ne može pomoći djetetu u ovoj fazi i nastavlja sa svojim izopačenim sustavom uvjerenja, odbijajući viđati dijete, a u nekim situacijama čak i potpuno nestaje. To se često viđa u situacijama kad roditelj ima poremećaj ličnosti i u najtežim slučajevima otuđenja gdje roditelj ima deluzijski poremećaj i ne može promijeniti svoja uvjerenja. Kad je to u pitanju, djeci se mora pomoći da razumiju objektivnu stvarnost stanja uma toga roditelja i mora im se pomoći da uvide da je to odgovornost toga roditelja. U ovoj je fazi od ključne važnosti spriječavanje da se djeca vrate u prethodno stanje odbacivanja roditelja u situacijama povratka stare dinamike (ako me roditelj ne želi vidjeti to je sigurno zato što sam učinio nešto loše), kad su bila ispunjena ponašanjima posramljivanja i usađivanja osjećaja krivnje.

Nakon ponovnog uspostavljanja odnosa s roditeljem otuđiteljem dijete počinje tragati za smislom i onda i za povjerenjem pri čemu nastoje presložiti i uklopiti značenje prošlosti i iznutra i izvana. Izazovi za djecu uključuju mogućnost da se roditelj otuđitelj nije promijenio, te se ona suočavaju s kognitivnim neskladom[i], no ovoga puta prema roditelju otuđitelju. Spriječavanje da dijete ponovno počne koristiti mehanizam splittinga da bi se s tim nosilo, jest ključni dio terapijskog rada i postiže se stalnim izlaganjem djeteta kontaktima s roditeljem otuđiteljem u tandemu s terapijom. Važno je da to obavlja jedan strunjak, jer se time osigurava jedna konzistentna osoba na koju se dijete može osloniti. Stručnjak koji je ponovno uspostavio odnos između djeteta i prije odbačenog roditelja, radit će s djetetom i tim prije odbačenim roditeljem, a također će i nadzirati kontakte s roditeljem otuđiteljem, dok će drugi stručnjak raditi s roditeljem otuđiteljem, ako je taj roditelj spreman na to.

Ovaj rad traje najdulje šest mjeseci nakon čega je dijete, kad je to moguće, u takvom odnosu s oba roditelja koji je što je moguće bliže normalnom. Samo kad su prisutne ozbiljne kontraindikacije, poput izostanka prihvaćanja da je djetetu nanesena šteta i izostanka promjene ponašanja, smatrat ćemo potrebnim nastaviti s nadzorom. Iako možemo nadzirati kontakte i dulje od šest mjeseci i to i činimo, nakon šest mjeseci oslanjamo se na roditeljske koordinatore, koji pružaju usluge upravljanja organizacijom djetetova vremena sa svakim od roditelja na način da je dinamika čvrsto postavljena tako da se spriječi korištenje prijašnjih obrazaca ponašanja roditelja.

Put oporavka otuđenog djeteta je predvidiv i dobro reagira na terapiju. Kad se djeca oporave, ona nastavljaju živjeti normalan i zdrav život. Ovaj se posao temelji na intervencijama koje nastoje prvo promijeniti dinamiku djetetova okruženja, nakon čega je terapijski rad učinkovitiji. Razumijevajući ovo, stručnjak u ovom području mora prvo omogućiti odgovarajuće uvjete koristeći sudski postupak. Ozdravljenje može započeti tek kad se to postigne.

_________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2017/03/21/from-division-to-resilience-the-recovery-journey-of-the-alienated-child/

---

** Splitting je rascjep pri kojem nema integracije dobrog i lošeg, te osobe vide svijet crno ili bijelo, postoji samo savršenstvo ili nešto što je potpuno loše. I kratkoročno i dugoročno štetno je za svaku osobu a posebice za djecu koja se razvijaju.

* Npr. da pojednostavimo: "Ako se ružno ponašam prema nekome, onda taj sigurno nije dobar. Da bih prevladao kognitivni nesklad (osoba je dobra, a ja se ponašam ružno), mislit ću i govorit ću ružno o njemu". I obrnuto.

Zašto je otuđenje djeteta zlostavljanje djeteta i zašto se kažnjavanje tog zlostavljanja nikad ne može prelamati preko djeteta

Objavljeno u veljači 2017.

Roditelj djetetu polomi noge i tvrdi da je dijete palo. Roditelj ozlijedi dijete i kaže mu da si je samo krivo za to. Dijete je seksualno zlostavljeno. Dijete je zanemareno i prepušteno sebi. Roditelj se angažira u kampanji mržnje i ocrnjivanja drugog djetetova roditelja, uvodeći dijete u enkapsuliranu deluziju da je taj roditelj štetan i da čini loše stvari.

Pitanje: Što je od navedenog zlostavljanje djeteta a što nije?

Odgovor: Sve navedeno jest zlostavljanje djeteta.

Pitanje: Što se od navedenog treba kažnjavati i u kojim slučajevima treba dijete zaštititi od patnje i štete?

Odgovor: Sve navedeno i u svim navedenim slučajevima.

To prema voditelju CAFCASS-a (službe za zaštitu djece u UK) nije tako. On ovoga tjedna u svojoj začudnoj izjavi za Telegraph kaže da otuđenje od roditelja JEST zlostavljanje djeteta ali ga se ne može kažnjavati jer bi se kažnjavanje "prelomilo preko djeteta". Što u velikoj mjeri pokazuje uvjerenje brojnih stručnjaka koji rade na ovom teškom problemu, uvjerenje da se otuđenje od roditelja odnosi na roditelje koji se loše ponašaju, da se radi o sukobu i da se radi o oba, a ne samo o jednom roditelju. Da je to pitanje spora oko kontakta čak i kad se radi o tomu da jedan roditelj djeluje protiv drugog i da bi kažnjavanje otuđitelja prouzročilo patnje djeteta.

Krivo, krivo, krivo. Krivo u puno aspekata.

Otuđenje od roditelja NIJE pitanje spora oko kontakata, već se radi o pokazivanju moći jednog roditelja nad drugim, korištenjem djeteta kao vodiča kontrole.

Otuđenje od roditelja NIJE pitanje sukoba među roditeljima iako izvana, naivnom i nesvjesnom stručnjaku, može tako izgledati, već se radi o postupcima jednog roditelja, koji često nije zdrav i koji čini da dijete odbaci drugog roditelja, zbog čega se odbačeni roditelj osjeća uznemireno, povrijeđeno, ima osjećaj da ga se ne čuje i ljuti se zbog izostanka pomoći.

Otuđenje od roditelja NIJE stvar roditelja koji se ponašaju loše, već se radi o jednom roditelju koji se ponaša loše i o drugom koji je uvučen u očajničku borbu da bi spasio odnos s djetetom.

Otuđenje od roditelja JEST zlostavljanje djeteta, i kao i svako zlostavljanje djeteta ono je za dijete štetno. Ne intervenirati radi zaustavljanja i kažnjavanja počinitelja posebice ako počinitelj odbija prestati s takvim ponašanjem i ako ne pokazuje uvid u ono što čini, štetno je za dijete.

Narativa da se interveniranje u ovoj vrsti zlostavljanja djeteta prelama preko djeteta navodi me na razmišljanje da CAFCASS sam koncept problema otuđenja od roditelja smatra nečim što je nemoguće riješiti. Nadalje, ideja da je terapija ono što je tim obiteljima potrebno na istom je tragu (obično slijedi ideju da se ništa ne može učiniti).

U stvarnosti, bez najmoćnije od intervencija i najčvršće sudske kontrole, roditelj otuđitelj jednostavno nastavlja s takvim zlostavljanjem djeteta. Kad se o tome govori u medijima, potrebna je jasna i čvrsta podrška da bi se roditelje otuđitelje odvratilo od nauma. Nažalost, dok postoji ideja da se kažnjavanje prelama preko djeteta i kad je iznosi voditelj CAFCASS-a, poruka svakom takvom roditelju jest nastavi kao i dosad, ne možemo te zaustaviti. Što zaista nije čvrst i jasan pristup koji je potreban za rješavanje ovog problema.

Roditelje otuđitelje se može zaustaviti od nanošenja značajne štete svojoj djeci – ništa ih ne zaustavlja tako kao mogućnost promjene odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (promjena moći) i ništa brže ne pokazuje razliku između nezdravog roditelja i onoga koji se našao uronjen u nesvjesnu bitku s drugim roditeljem.

Svakodnevno radim s otuđenom djecom. Nitko mi ne može tvrditi da otuđenje od roditelja nije teško zlostavljanje djeteta i da to teško zlostavljanje ne treba zaustaviti da bi se djecu zaštitilo. I ako roditelj otuđitelj odbija prestati s takvim ponašanjem, tad treba koristiti najstrože moguće kazne. Svi smo vikali kad je dijete P. umrlo. Gdje je odgovarajuća reakcija kad roditelj otuđitelj ubija um i psihološko biće djeteta?

U najtežim slučajevima na kojima sam radila, do trenutka kad ih se spašava djeca više nemaju zdrave pameti i toliko su zbunjena, toliko poremećena i tako potpuno uvučena u um roditelja otuđitelja da to ima teške posljedice za njihovo mentalno zdravlje. Kao što je jedan roditelj rekao o svojoj kćeri koja je puno godina nakon što ju je majka bila otuđila od njega završila u umobolnici, 'patite djeco, jer ćete patiti i kad odrastete'.

Nikad ne bismo rekli da su drugi oblici fizičkog, psihičkog ili emocionalnog zlostavljanja nekažnjivi zato što bi se kažnjavanje prelomilo preko djece. Zašto onda tako govorimo o otuđenju od roditelja?

Zato što državne agencije i ustanove za zaštitu djece zapravo ne razumiju zbilju zlostavljanja kakvo je otuđenje od roditelja, što je zapravo prisiljavanje djeteta da se vrati natrag u mehanizme suočavanja poput infantilnog stanja uma pri splitting-u (op.prev.: crno-bijelo viđenje svijeta). Rezultat toga je da se ono još uvijek smatra sporom oko kontakata ili pitanjem roditeljskih prava. Nije ni jedno od toga.

Otuđenje od roditelja u svojem istinskom obliku jest okrutno prema djetetu jer mu otima pravo na nevino i nesvjesno djetinjstvo. Ono mu nameće probleme odraslih s kojima se ne trebalo nositi i nanosi štetu psihološkom i čak i biološkom razvoju djeteta. To je trajna šteta koja se prenosi generacijama i to je ostavština koju ni jedno dijete ne bi trebalo baštiniti. Ono šteti djetetovoj budućnosti utječući na perspektivu, ono je uzrok straha i ljutnje kojima se ne može upravljati i također stalne uznemirenosti s kojom se dijete ne može nositi zbog potisnutih osjećaja krivnje i srama.

Zaštita djeteta od takve štete uz pomoć najsnažnije intervencije i mjera kažnjavanja koje su dostupne, nikad se ne može prelomiti preko djeteta, samo ga može osloboditi da može živjeti zdravo i u miru.

To bi trebao znati svatko tko radi s razvedenim obiteljima.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2017/02/14/why-parental-alienation-is-child-abuse-and-why-punishing-such-abuse-can-never-rebound-on-a-child/

NEOBIČAN ZADATAK UČENJA ŽIVLJENJA S DVA RODITELJA U JEDNOM TIJELU

Ovoga se tjedna nastavljam fokusirati na oporavak djece od otuđenja. Ovo je drugačiji aspekt posla kojI radim i u kojem sam pomogla brojnoj djeci da se presele od jednog i žive s drugim roditeljem. To znači da sam se mogla fokusirati na načine na koje se djeca oporavljaju od otuđenja, te im aktivno pomagati pri izranjanju iz otuđenog stanja svijesti.

Otuđena djeca žive samo s jednim roditeljem unutar sebe. To zvuči čudno pa mi dopustite da objasnim. Kao psihoterapeut fokusiram se na razumijevanje osjećaja s kojim ta djeca zaista žive, s intrapsihičkim i internaliziranim svijetom osjećaja u koji su uronjena. Djeca nisu odrasli i postoji ogromna razlika između njihovih osjećaja i osjećaja odraslih. (Kad govorim o odraslima, govorim o onim odraslima koji su postigli osjećaj neovisnosti i osjećaj vlastitog ja kojeg doživljavaju kroz svoju osobnost. Neki odrasli ne mogu doživjeti sebe kao posebnu osobnost, već svoj unutarnji svijet doživljavaju kao uronjen ili stopljen sa svijetom svoje djece ili drugih ljudi, ili ponekad predmetima, mjestima ili osjećajima koje ne razumiju. To su ljudi za koje kažemo da imaju psihološke probleme ili mentalne poremećaje).

Općenito govoreći, djeca svijet doživljavaju na neograničen način kad su mlada. S odrastanjem uče razlikovati između "mene i tebe", "ovdje i tamo", "prije i poslije", itd... Postepeno se granice njihovih osjećaja izoštravaju i ona mogu definirati i osjećati u sebi razliku između onoga što osjećam ja i što osjećaš ti. Postepeno djeca uče da se svijetom osjećaja može upravljati,  da se on može oblikovati i razlikovati. Odrastajući, djeca više nisu preplavljena svojim osjećajima i više ne gube vrijeme koristeći svoje osjećaje za upravljanje svijetom. Nauče prevoditi svoje osjećaje u riječi i razgovarati s drugima koji mogu imati slične ili drugačije osjećaje.

Sve ovo nastaje u odnosu s ljudima oko njih i ukoliko je dijete u zdravim odnosima, gdje roditelji imaju svijest o vlastitom ja i svjesni su vlastitog osjećaja sebe, djeca će započeti proces stvaranja vlastitog ja i vlastitih osobnih granica. Ukoliko nemaju odnose sa zdravim odraslima, ili pak ako jedan emocionalno nezdrav odrasli stekne moć i utjecaj nad djecom, ona gube sposobnost za razlikovanje vlastitog, suverenog ja. Ta djeca plutaju u bezvučnom, bezgraničnom moru emocionalnih reakcija. Ta djeca brzo postaju otuđena te ne steknu sposobnost da definiraju i oblikuju internalizirani svijet koji dovodi do razvoja vlastitog ja.

Kad radimo s otuđenom djecom, doživljavamo unutarnji raskol i eksternalizaciju negativne energije prema otuđenom roditelju. U trenu, dijete zatvara sliku roditelja u ladicu u svom umu dok istovremeno projicira mržnju na pomisao o toj osobi u vanjskom svijetu. Kažem pomisao na tu osobu s razlogom, jer ozbiljno otuđena djeca projiciraju toliko misaone mržnje prema otuđenom roditelju da će ušutkati svakoga tko im samo pokuša osvjestiti njihove misli. Otuđenjem dijete ostvaruje dva iznimno zahtjevna psihološka zadatka, razdvaja u sebi sliku objekta (odnos koji je nekoć imalo s roditeljem kojeg je voljelo) i niječe ga do razine da ga potiskuje u podsvjesno te projicira toliku mržnju i negativnost prema njemu, da ne može više podnijeti izvlačenje iz one ladice da bi se taj osjećaj razmotrio. Koristeći teoriju objektnih odnosa možemo reći da je stvorilo obrambeni mehanizam protiv nemogućeg položaja u kojem je pod pritiskom negativnosti prema jednom roditelju (oboje su unutarnji objekti u djetetovom poimanju svijeta). Splittinogom jednog objekta i pospremanjem u ladicu svojeg uma, gomilajući negativnost i mržnju prema njemu, čvrsto i zauvijek zatvarajući tu ladicu, dijete se nada da će razriješiti dilemu ljubavi prema oba roditelja u svom jednom tijelu. Dijete nakon toga doživljava samo jednog roditelja u svom tijelu i to u obliku internaliziranog objekta u svom poimanju svijeta. Mislite o djetetu kao o babuški, gdje je uvijek unutra još jedna manja lutka. Kod zdravog djeteta, dvije će lutke unutra uvijek predstavljati dva roditelja, svaki će biti nositelj osjećaja koje dijete smješta u jednu od tih babuški koje izazivaju osjećaje koje dijete gaji prema svakom roditelju. Kod otuđenja, dijete jednu od tih babuški posprema duboko u ladicu, tu ladicu zatvara, te zatvorena babuška nesvjesno živi u djetetu sve dok psihološki razvoj djeteta ne pomakne ladicu i otvori je. Kad se to dogodi, izlaze moljci i leptiri, dobri i loši osjećaji koje je dijete bilo u nju zatvorilo. Dijete koje je odraslo bez pomoći da otvori tu ladicu, može biti preplavljeno osjećajem krivnje i stida zbog saznanja da je sudjelovalo u namjernom ubijanju i potiskivanju jednog od tih roditelja koji su živjeli u njegovoj psihi.

Djeca koja imaju jednog roditelja s kojim se identificiraju, kojeg su svjesna i na kojeg projiciraju sve dobro, i roditelja koji je zanijekan, odvojen i potisnut, ne znaju da u svojim tijelima imaju oba roditeljima i kao rezultat toga ne znaju da imaju dvije strane sebe samog. Ovo je težak scenario za dijete koje se tad susreće s realnošću da postoje dva roditelja u jednom tijelu, dva objekta prema kojima se odnose u svojem internaliziranom osjećaju svijeta. Zbog toga je razrješavanje podijeljenog stanja uma, dilema tijela u ladici, kako ga nazivam, toliko važno. Suočavanje s tijelom u ladici (koje je na sreću još živo) jest ogroman zadatak ukoliko se dogodi spontano (što se i događa kad se mozak mladih ljudi razvije toliko da može sagledavati stvari i pojave). Odjednom se crno-bijelo viđenje roditelja čini smiješnim, iznenađujućim ili je samo čudno. S druge strane, čini se i preplavljujuće sramotnim i nemogućim da se popravi. Kad se um napregne u pokušaju da pronađe perspektivu, život s oba roditelja u jednom tijelu postaje nevjerojatna borba dok dijete samo pokušava pronaći tko je sve vrijeme bio u pravu a tko u krivu.

I u tome leži srž problema s kojim se suočavaju otuđena djeca. Ona nisu naučila da oba roditelja mogu biti ljudi koji nekad čine dobre, a nekad loše stvari. Zaustavljena u razvoju (ili realnije, u regresiji), ta djeca žive u crno-bijelom svijetu. Otkriće da imaju dva unutarnja objekta, a ne jedan može biti zastrašujuće, i ta djeca često provode puno vremena pokušavaju eksternalizirati i ponovno pospremiti u ladicu jedan od objekata. Ovaj je scenario kad se djeca spoje s prije odbačenim roditeljem – zato što jedan svakako mora biti loš, ona sad odbacuju onog roditelja koji je prouzročio mržnju prema roditelju. Učenje kako se odnositi prema dvoje ljudi izvan sebe samih nakon što su bili naučeni odnositi se prema jednom od njih u sebi, za tu je djecu poseban zadatak. Otkriće da je drugi roditelj netaknut nakon što iskoči iz te ladice za dijete je olakšanje, ali stavljanje oba roditelja u isti prostor jest delikatan zadatak koji zahtijeva fokus i vrijeme.

Zato otuđenje jest zlostavljanje. Ne zato jer je to problem kontakta u kojem dijete ne viđa drugog roditelja, već zato jer je u pitanju mentalno zdravlje djeteta koje treba vremena za oporavak. Iako je relativno lako otvoriti ladicu za dijete bilo suočavanjem s odvojenim objektom (odbačenim roditeljem) bilo silom ili manipulacijom, sprečavajući da dijete tad odbaci drugog roditelja je doista teraputski zadatak koji zahtijeva znanje i strpljenje. Pomaganje djeci s ovim neobičnim zadatkom stvaranja odnosa s oba roditelja unutar jednog tijela povezano je s poznavanjem načina na koji dječji um funkcionra, kako se oporavlja i što je potrebno da bi dijete zadržalo ravnotežu tijekom vremena.

Čim više znam o tome što treba djetetovom umu da se oporavi od toga što mu je učinjeno, tim više znam da se otuđivanje više ne smije ignorirati.

Jednoga dana djeca neće trebati ubijati drugog roditelja i trpati ga duboko u ladicu, daleko od svojih misli da bi preživjela. Jednoga dana, bit će nas više koji znamo koliko ih otuđivanje oštećuje i tada ćemo se više baviti prevencijom nego oporavkom.

Do tad, borimo se.

______________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/02/02/the-peculiar-task-of-learning-to-live-with-two-parents-in-one-body/

Kako čuti glas otuđenog djeteta – za obiteljske stručnjake

Objavljeno 1 siječnja 2017.

Dobrodošli u 2017., godinu u kojoj planiramo u Velikoj Britaniji još više podići svijest o otuđenju od roditelja i u kojoj ćemo se udružiti s kolegama u Europi te formirati prvu Mrežu stručnjaka koji se bave otuđenjem u Europi. Kasnije tijekom godine putovat ćemo u Sjedinjene Države gdje ćemo također raditi. Ovo je godina kad se Family Separation Clinic fokusira na svoj globalni doprinos promjeni načina rješavanja problema otuđenja od roditelja.

Ove će godine većina onoga što pišem biti edukacija djelatnika koji pružaju usluge obiteljima diljem svijeta, istražujući i objašnjavajući temeljne principe rada uz svijest o otuđenju od roditelja. Dio toga rada su i dvije knjige koje pišem, prva je serija intervjua s otuđenom djecom koja su se sad od toga oporavila i imaju zdravi odnos s roditeljem kojeg su bila prisiljena odbaciti, a druga je priručnik za socijalne radnike i druge koji se bore s ovim problemom. Taj će priručnik omogućiti preustroj rada s djecom koja odbacuju jednog roditelja. Sav se taj rad oslanja na moju svakodnevnu praksu rada s obiteljima. Priručnik je nastao na spoznajama stečenim pri stvaranju partnerstva s timovima socijalnog rada kad smo radili kao konzultanti. Dio priručnika posvećen je pomaganju socijalnim radnicima da razumiju dinamiku reunifikacije, uključujući i poduku udomitelja (koji su u Velikoj Britaniji često ključne osobe - prijelaz pri promjeni sudske odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti), da bi se spriječilo enmeshment* na putu prema postizanju cilja – preseljenju odbačenom roditelju.

Puno je posla i puno je toga o čemu treba pisati. Tijekom toga rada izvještavat ću o svim našim projektima, a podijelit ću s vama i nešto sadržaja.

Danas pišem o tome kako čuti glas otuđenog djeteta.

Mnogi koji prolaze naše edukacije iznenađeni su da učenje o tome kako čuti glas otuđenog djeteta ne počinje glasom djeteta, već počinje vlastitom internaliziranom pričom stručnjaka koji razgovara s djetetom. Glas otuđenog djeteta zbog te se internalizirane priče najčešće se ne čuje, a ta je priča većinom usađena u standardnu praksu socijalnog rada. Da se to razjasni i raščisti, potrebno je osobno i iskustveno učenje. Također je potrebno shvatiti da puno onoga što socijalni radnici uče o radu s obiteljima, dolazi od političke ideologije prema kojoj se žene smatraju ranjivima na prisilnu kontrolu muškaraca. Naša edukacija, koja se temelji na ravnopravnosti spolova i koju provodimo već petnaest godina, uključujući i edukaciju vladinih odjela u Velikoj Britaniji (DWP – Odjel rada i mirovina, DFE – Odjel za obrazovanje te Child Maintenance Commission – Odbor za uzdržavanje djece) pokazuje kako se, kad pružanje usluga podrške dolazi sa stajališta političkih ideologija (feminizma), emocionalne i potrebe mentalnog zdravlja djece zanemaruju ili potpuno previđaju. To se događa zato što se, prema feminističkom modelu, potrebe djece smatraju nedjeljivim od potreba njihovih majki. U našem modelu rada u području mentalnog zdravlja, potrebe djece prepoznaju se i podržavaju kao odvojene od bilo kojeg od roditelja i djetetovo se pravo na zdrav način zadovoljenja potreba stavlja na prvo mjesto. Nakon toga slijedi procjena zdravih kapaciteta roditelja da zadovolji te potrebe. Oslonac za ovaj model jest istinsko razumijevanje da djeca rastu u svijetu odnosa u kojem im prekid zdrave privrženosti šteti. Kad se procjena započinje s takvog stajališta, praksa svjesna otuđenja postaje lagana i bolje se razvija vještina slušanja glasa djeteta. Djeca ni u kojim okolnostima potpuno ne odbacuju roditelja osim kad se na njih, u svjesnom ili nesvjesnom svijetu odnosa, vrši utjecaj da to učine.

Kad stručnjaci dođu do ove točke, koja je veliki korak naprijed, diferencijacija i intervencije postaju dio svakodnevne prakse, omogućujući stručnjacima koji rade s obiteljima da razlikuju dijete koje je zlostavljano od djeteta koje je otuđeno (koje je također zlostavljano, samo što ga ne zlostavlja roditelj kojeg se često za to optužuje).

Želim dati primjer kako feministička praksa socijalnog rada negativno utječe na živote djece, često dovodeći do potpunog gubitka odnosa s nekoć voljenim roditeljem i čvrsto gradeći loše prilagođene mehanizme suočavanja radi disfunkcionalne obrane od srama i krivnje koje djeca nose u odraslo doba uz sve prateće probleme koje to sa sobom donosi. Ovaj je primjer iz mojeg vlastitog iskustva, uz izmijenjene podatke radi zaštite tajnosti.

Annie je devetgodišnja djevojčica koja odbacuje oca. Kaže da je prema njoj zločest i da je uvijek ljut. Njezina majka podržava Annienu odluku govoreći da ona u principu podržava kontakt djeteta s ocem, ali neće prisiljavati Annie da viđa oca kad je dijete tako sposobno opisati kako se on na nju ljuti. Zahtijeva se izviješće socijalnog radnika i socijalna se radnica** sreće s ocem djeteta da bi razgovarali o Annienom odbijanju oca. Annien je otac nervozan tijekom sastanka i jako želi objasniti da ono što Annie govori jednostavno nije istina. Pokazuje Anniene fotografije socijalnoj radnici, koja ih kasnije pokazuje Annie. Annie kaže da se na fotografiji smiješila zato što se bojala oca koji bi se ljutio ako ona ne bi izgledala sretno. Socijalna radnica, uronjena u feministički nauk, čuje Annienu majku koja govori da je Annien otac uvijek bio nepredvidljiv i ljutit i da ga je ostavila jer ga se bojala. Još govori kako ne želi da se Annie jednako osjeća dok bude odrastala. Temeljem ovoga, Annien se otac smatra osobom koja treba poduku o roditeljstvu, da bi naučio kako biti empatičan i obzirniji. Kad se on tomu usprotivi, govoreći da je empatičan i ljubazan i da ne treba pohađati školu u kojoj bi to naučio, socijalna radnica to smatra dokazom da je nefleksibilan, opsjednut kontrolom i počinje se graditi priča da je Annie opravdano odbacila svojeg oca.

I zaista, u feminističkom narativu, to JEST opravdano odbacivanje. U sustavu gdje se analizira ponašanje u odnosima temeljem uvjerenja da su muškarci u odnosu na žene uvijek privilegirani, Anniena je majka pobjegla od muškarca opsjednutog kontrolom i sama Annie jednostavno, čineći isto, poduzima pametan korak. Tako je podrška Annienoj 'odluci' prirodna i smatra se osnaživanjem i temeljenom na uvidu. Gubitak oca u feminističkoj ideologiji nije nešto oko čega bi trebalo brinuti. Takav je u Velikoj Britaniji temeljni okvir ustanova koje se bave obiteljima već dulje od pedeset godina. Jednako je tako i drugdje u svijetu.

Mogli bismo pomisliti da su onda, prema tom modelu, sve majke pošteđene od otuđenja od svoje djece. Na koncu, ako su temelj promišljanja da su muškarci loši, a žene dobre i žrtve, tad bi jedino očevi trebali biti odbačeni i to bi se moglo smatrati opravdanim. Međutim, ono što znamo jest da su u Velikoj Britaniji, jednako kao i diljem zapadnoga svijeta, majke u gotovo jednakom riziku od otuđenja kao i očevi. To mnoge navodi na tvrdnju da otuđenje nije stvar spola. Zapravo je istina upravo obrnuta, otuđenje od roditelja JEST stvar spola, to je problem u kojem su internalizirane priče o spolovima u našem društvu odgovorne za eskalaciju i trajanje otuđenja djeteta od roditelja. To je problem pri kojem se osobni sustav uvjerenja stručnjaka koji rade s obitelji isprepliće i stapa s intrapsihičkom dinamikom obitelji uz pogubne posljedice. No, vratimo se našem primjeru sa socijalnom radnicom.

Ista socijalna radnica koji podržava Annienu 'odluku' da odbaci oca, također podržava 'odluku' jednog drugog djeteta da odbaci majku. Ovoga je puta razmišljanje drugačije, ali se jednako oslanja na neriješene osobne probleme socijalne radnice koji su pojačani njezinim obrazovanjem uronjenim u političku ideologiju. U ovom slučaju, Emilyna je priča da njezina majka nije dobra majka, da ju je zanemarila i da je dva puta dobila uši kad je živjela s njom. Pri susretu s Emilynim ocem, naša je socijalna radnica preplavljena time kako je on dobar roditelj, kako je brižan i kako se uopće ne uklapa u standardnu sliku nasilnog muškarca kakvu je bila naučena očekivati. U njezinu obrazovanju nasilnom muškarcu nedostaje empatija i on kontrolira žene, no ovdje se susreće sa šarmantnim, ljubaznim i suosjećajnim muškarcem koji je jako zabrinut zbog nedostatka odnosa između Emily i njezine majke, tako se jako trudi da se to sredi, ali uvijek iznova i iznova, Emilyna majka zariba Emily. Ona također tako puno vremena provodi govoreći o njemu ružno i optužujući ga za otuđivanje Emily, da je sama Emily odabrala da je odbaci. Gradi se narativ da se Emilyna majka sama otuđila. Socijalna radnica preporuča prekid kontakata između Emily i njezine majke. Slika prekida privrženosti, korištenje psihološkog splittinga kao mehanizma suočavanja, vidljiva prisilna kontrola koja se provodi nad djetetom i manipulacija djetetova odnosa s majkom ulijeva se u okvir uvjerenja socijalne radnice da kad dobre majke postanu loše, onda su jako, jako loše.

Nitko ne otpisuje majke gore od stručnjaka koji rade s obiteljima, a koji su obrazovani u okvirima feminističke ideologije. Potpuno odbacivanje psiholoških pokazatelja, jasno predočenih dokaza slučaja i znanstveni dokazi na koje se oslanja model razumijevanja glasa djeteta u situaciji razvoda od strane stručnjaka mentalnog zdravlja ponekad u slučajevima s kojima radim, oduzima dah. Kao što pokazuju navedeni primjeri, u modelu koji se temelji na političkoj ideologiji, svi su muškarci privilegirani (osim onih koji se uklapaju u model suosjećanja i ljubaznosti – što je idealizirana verzija muškosti) i sve su žene žrtve (osim onih za koje se pokaže da su zakazale u idealiziranim područjima suosjećanja i ljubaznosti) dok se od djece sve više traži da budu arbitri vlastite budućnosti.

To je model koji griješi prema svakom članu obitelji, ali posebno prema djetetu. To je model koji briše očeve i koji demonizira majke jer su od loše vrste, a redovito napušta djecu zarobljenu u reakciji odbacivanja koje se temelji na psihološki loše prilagođenim mehanizmima suočavanja. To je neuspjeh monumentalnih proporcija zato što zanemaruje rizik i osuđuje i ušutkuje djecu koja su u takvim okolnostima istinske žrtve.

Dakle, kako možemo čuti glas otuđenoga djeteta? Ovo je A-Z vodič za stručnjaka koji radi s obiteljima:

a) shvatite da je razvod psihološka promjena koja je teška za dijete;

b) shvatite da je feminizam politička ideologija kojoj nije mjesto u psihološkom radu s obiteljima;

c) naučite kako ćete pristupiti radu s razvedenim obiteljima iz perspektive psihologa;

d) stavite potrebe djece da nastave živjeti uz zdrav odnose s roditeljima iznad svega drugog;

e) prihvatite da dijete koje potpuno odbacuje roditelja u odsustvu bilo kakvih dokaza koji bi ukazivali da za to postoji osnova (a dokazi apsolutno moraju biti unutar okvira teške štete za dijete), koristi splitting kao mehanizam suočavanja, što je samo po sebi regresija u infantilno stanje uma;

f) naučite prepoznati da roditelji koji izvana izgledaju susretljivo, često manipuliraju djetetom na način da dijete prikriveno provodi njihove želje;

g) prepoznajte svoje vlastite internalizirane predrasude i prevladajte te internalizirane prepreke da biste mogli ponuditi usluge obiteljima koje se temelje na jednakosti;

h) budite znatiželjni i otvorena uma;

i) istražujte psihološke teorije koje su u osnovi otuđenja od roditelja;

j) prestanite pitati djecu što žele da se dogodi (zato što ste svjesni da vam ne mogu reći ništa osim onoga što znaju da se od njih očekuje da kažu);

k) naučite koji su znakovi otuđenja u djeteta;

l) naučite kako ćete umiriti otuđeno dijete pokazujući da prepoznajete nevolju u kojoj se nalazi;

m) podučite otuđenog roditelja o nevolji u kojoj se dijete nalazi;

n) stvorite prilike da bi se dijete susretalo s roditeljem kojeg odbacuje (ako ste socijalni radnik, imate apsolutnu moć da to učinite – upotrijebite je);

o) dajte djetetu doznanja da ćete ga zaštititi od reakcije koju će doživjeti od drugog roditelja i pokažite da to možete;

p) ne bojte se primijeniti posljedice radi postizanja promjene ponašanja roditelja koji utječe na dijete;

q) radite na vlastitim internaliziranim predrasudama, dobri muškarci nisu samo oni koji izgledaju ljubazni i suosjećajni;

r) radite na vlastitim internaliziranim predrasudama, dobre žene nisu samo one koje izgledaju ljubazne i suosjećajne;

s) očekujte i zahtijevajte da roditelj koji kaže da podržava kontakte, podrži kontakte;

t) posluhnite skrivenu priču obrasca generacijske traume koja se često oživljava u obitelji roditelja otuđitelja;

u) ne dopustite da zdravi roditelji budu izbrisani iz djetetova života;

v) smognite hrabrosti da iskoračite izvan ograničenja vlastite prakse, shvatite da je rad kontra vašeg internaliziranog sustava uvjerenja način kako se pristupa ovom radu;

w) stavite potrebe djeteta za zdravim roditeljstvom na prvo i svako sljedeće mjesto;

x) shvatite da će se dinamika koja je uzrok otuđenja s vremenom okrenuti protiv vas, ako svoj posao radite kako treba, vi ĆETE postati fokus negativne transferencije roditelja otuđitelja. Vaša je uloga to apsorbirati i ne dopustiti da vas izbaci iz ravnoteže ili vas uplaši;

y) izgrađujte svoju odlučnost kroz uspješne intervencije, svaki put kad oslobodite jedno dijete, to će vas potaknuti da nastavite s takvim radom;

z) dijelite svoja saznanja, mijenjanje svijeta otuđene djece zahtijeva od nas koji radimo ovaj posao da prenosimo svoja znanja.

Želim vam nadu i zdravlje u godini koja je pred nama – nešto mi govori da će 2017. biti dobra godina.

____________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/01/02/how-to-hear-the-voice-of-the-alienated-child-lessons-for-family-practitioners/

---

* Enmeshment je već objašnjen u prijašnjim tekstovima. To je nezdrava povezanost dvije osobe pri čemu se gube osobne granice, pa one misle i djeluju kao jedna.

** U primjeru je socijalna radnica, no to može biti i socijalni radnik, psihologinja, psiholog... svatko tko radi s obiteljima koje se razvode i s njihovom djecom.

Pregled našeg rada s otuđenom djecom protekle godine

Još se jedna godina bliži kraju, skrbim o unuku nakon kćerine hitne operacije slijepog crijeva. Kod ovakvih kriza sve postaje nevažno, osim naših odnosa. Nakon iskustava tragičnih događaja u svom životu, zaista mi je važno njegovati čvrste i zdrave odnose s ostalim članovima obitelji. Prilikom povratka iz Srednje Europe ovoga vikenda da bih pomogla svojoj obitelji, osjećala sam zahvalnost zbog trajnosti zdravih odnosa u mom životu. Rad s otuđenošću svakodnevno mi pokazuje destruktivnu prirodu te pojave u obitelji.

Ove godine smo ponovo združili više djece s roditeljima koje su prije odbacila, te smo dodatno produbili svoje razumijevanje načina na koji reakcija otuđenja od roditelja pogađa djecu. Radeći prvenstveno s pozicije djetetove potrebe za zdravim psihološkim i emocionalnim vezama s roditeljima i širom rodbinom naš nam diferencijalni pristup pomaže pri donošenju odluke o intervenciji u takvim slučajevima. Ne bavimo se roditeljskim pravima već mentalnim, emocionalnim i psihičkim zdravljem djeteta. Odmak otuđenja od roditelja od rasprava o roditeljskim pravima u Velikoj je Britaniji prioritet. Predugo je pitanje otuđenja od roditelja predmet rasprava grupa koje lobiraju za roditeljska prava, što je i zamaglilo realnost ovog pitanja, te je u konačnici dovelo do toga da se zanemarivalo razumijevanje štetnog utjecaja otuđenja od roditelja na dijete. Ove ćemo se godine usredotočiti na borbu za roditeljska prava kroz aspekt mentalnog zdravlja.

Otuđenje od roditelja djecu pogađa u samu srž njihova bića. Nedavno objavljene studije ukazale su na negativna iskustva u djetinjstvu, poput poremećaja privrženosti koji prati otuđenje. Prema tim studijama negativno životno iskustvo, poput gubitka ključne osobe privrženosti, u djeteta će dovesti do promjena koje će mijenjati djetetovu sposobnost suočavanja sa stresom i na pobol. Što je još gore, te su promjene epigenetske, što znači da će se prenijeti i na sljedeću generaciju. Transgeneracijska trauma jest stvarnost otuđene djece. Mnoga od njih su predodređena da i sama budu otuđena od svoje djece, zato što će se model razorenog roditeljstva internalizira, što će, kasnije u njihovu životu, dovesti do pogubnog učinka na njihov odnos s vlastitom djecom.

Ne uključujemo se u kampanje za prava roditelja, zato što nam je sržni fokus na djeci. Za nas pitanje roditeljstva i otuđenja od roditelja nije pitanje prava već je pitanje zdravlja – tko je od roditelja zdrav, a tko nije. Promatrajući neke argumente, pogotovo one u kojima se odbačenog roditelja degradira, etiketira i dehumanizira, lako je uvidjeti kako djeca u takvim okolnostima postaju potpuno ukopana u psihološki splitting*. Ako pak roditelja otuđitelja, koji obično nije psihički zdrav, drugi roditelj demonizira, koji je izlaz u tom paklu dostupan djetetu? Djetetu koje je osuđeno da tijekom svojeg života mora pronaći način rješavanja odnosa s nezdravim roditeljem da bi prevladalo svoju reakciju splittinga? Uloga nas stručnjaka jest pomoći djetetu riješiti psihološki splitting da bismo ga zaštitili u njegovim odnosima kad odraste, a posebice u njegovom iskustvu roditeljstva. To sve ne možemo ako trošimo vrijeme na etiketiranje roditelja otuđitelja i podržavanje reakcije psihološkog splittinga podržavajući mržnju, strah ili gađenje zdravog roditelja prema roditelju koji nije zdrav.

Otuđenje od roditelja, bilo da ga nazivamo otuđenjem koje se temelji na privrženosti ili bilo kako drugačije, tragična je posljedica dinamike koja je često prisutna u odnosu i prije prekida i koja eskalira izvan kontrole kad nezdravi roditelj dobije i zadrži kontrolu nad djetetom. Pomaganje djeci koja su taoci ove noćne more jest definiranje dinamike moći i kontrole, procjena i utvrđivanje gdje su prisutni nezdravi roditeljski obrasci i nakon toga pomoć zdravom roditelju da osigura temelje za oporavak koji je djetetu potreban. Taj roditelj mora biti spreman i sposoban podnijeti dodatni teret za svoje dijete, što uključuje i podršku obnavljanju odnosa s prije otuđujućim roditeljem kad za to dođe vrijeme. Zadatak je težak, no odgovor tome zahtjevu potvrđuje zdravlje roditelja i njegovu sposobnost stavljanja potreba djeteta ispred vlastitih osjećaja. Podrška odbačenom roditelju nama znači educiranje toga roditelja, potporu te ohrabrivanje i zahtjev da pruži najviše ljubavi što može. Još nisam naišla na roditelja koji ne bi bio spreman izvršiti taj zadatak.

Otuđenje od roditelja je problem s ljudskim licem, a ne problem koji je ukorijenjen u zakonodavstvu. Čak i kad bi se postiglo savršeno zakonodavstvo i dijagnostički pristupi, nezdravi bi roditelji i dalje postojali i bili bi i dalje uzrok kaosa. Naći dovoljno ljudi koji bi bili voljni raditi ovaj posao s obiteljima već je preveliki zahtjev. Posebno me plaši da će taj manjak ljudi biti još veći kad vidim napade na stručnjake da su, ako ovaj posao ne rade na "pravi" način, u savezu s roditeljem otuđiteljem. To ne pomaže nikome, posebno ne djeci koja tako teško pate.

Nije lako biti stručnjak u ovom području i na pamet mi pada tisuću drugih stvari koje bih radije činila. Međutim, taj posao dobro radim, unatoč manjku razumijevanja za ovo područje u Velikoj Britaniji. To uopće nije lak zadatak s obzirom na količinu stalnih pritisaka od strane neprijateljski raspoloženih roditelja i ostalih, uključujući i ekipe pravnika u sudskim postupcima, kojima se ne sviđa to što radimo. Rad za dobrobit djece pod tim okolnostima znači raditi svoj posao najbolje što možemo i preživjeti neprijateljstva. Da bismo to postigli, potrebno je da budemo dovoljno čvrsti da najprije obavimo procjenu, napišemo izviješće i obranimo ga pri unakrsnom ispitivanju, a zatim ga provedemo tijekom intervencije, sve uz negativne transferencije iz okoline. To od nas zahtijeva da od sebe damo najbolje što možemo, ali ništa od nas ne zahvijeva da demoniziramo, odbacimo ili uništimo odnos djeteta s roditeljem otuđiteljem, već da pripremimo i podržimo pažljivu provjeru djetetove sposobnosti da se nosi s ponovnim susretom s tim roditeljem, kad je uklonjena reakcija otuđenja. To je dugoročan psihoterapijski posao koji se odvija na vanjskim rubovima odnosa obitelji koja proživljava krizno stanje. Nema nikakve veze s roditeljskim pravima, već se radi o liječenju obiteljske dinamike na najdubljoj razini. Rad s fokusom na djetetovu dobrobit znači da je naša glavna briga zdravlje roditelja, a ne njihova prava. To je razmišljanje platforma kojom se služimo za promjenu dinamike u korist djeteta.

Svakodnevno radim s otuđenom djecom te razumijem reakciju splittinga i kako ona djeci pomaže razriješiti nemoguću dilemu. Zato imam duboko suosjećanje za tu djecu, jer se radi o njihovu zdravlju i budućnosti koja je ugrožena nedostatkom djelovanja službi za zaštitu obitelji i obiteljskih sudova u korist djece. Iako se i to mijenja, mijenja se presporo da bi im se osiguralo bezbrižno djetinjstvo i zaštitila njihova buduća sposobnost zdravog roditeljstva. Obrazovanje djelatnika da bi mogli razumjeti glas otuđenog djeteta fokus je mojeg rada sljedeće godine. Pisat ću i o iskustvima otuđene djece kroz intevjue djece koja su se od toga oporavila i koja su u dobi između 9 i 16 godina. U suradnji s vodećim kliničkim psihologom u području roditeljstva, napisat ću priručnik o izgradnji djetetove otpornosti prema otuđenju. Djeca trebaju da obavimo taj posao, trebaju da podučimo ljude kako ih prestati ispitivati o njihovim željama i osjećajima, već preuzeti odgovornost za analiziranje djetetovih reakcija i odgovora pri otuđenju. Previše je djece traumatizirano rutinom utvrđivanja njihovih želja, koje su zapravo ponavljanje osjećaja i uvjerenja nezdravog roditelja. To dijete stavlja u nemoguću situaciju. Ono u tim okolnostima može samo ponavljati riječi koje je čulo i namjere koje se u intrapsihički svijet prenose kao osjećaji. To je zlostavljanje djece, Moj je cilj u nadolazećim danima to zaustaviti, ali i omogućiti drugačiji pristup razumijevanju djece u takvoj situaciji.

Kako se približavamo kraju godine, pogled nam je uperen na rad u 2017. i nakon toga, i na ono što ćemo raditi globalno po pitanju otuđenja od roditelja. Budući da našu knjigu objavljuje Charles C. Thomas, izdavač iz SAD-a, radit ćemo u SAD-u više nego do sad, kao i u Europi. Naš će se fokus proširiti izvan Velike Britanije, na međunarodnu razinu. Uz bogatstvo saznanja prikupljenih u kliničkoj praksi u Velikoj Britaniji, u stanju smo podastrijeti dokaze o našim uspješnim intervencijama i pridonijeti široj raspravi o ovom problemu. Također možemo pridonijeti Parental Alienation Studies Group (PASG) pomažući pri oblikovanju rada s obiteljima pogođenim otuđenjem svuda. U taj su rad uključeni mnogi stručnjaci i veliko je olakšanje povezati se s ljudima koji razmišljaju o istom problemu. Intenzivnije povezivanje s njima jedan je od naših ciljeva sljedeće godine.

Predstoji nam najtamnije doba godine. Za brojne obitelji pogođene fenomenom otuđenja ovo je i psihološki i emocinalno najmračnije razdoblje. Bez obzira je li u vama mračno kao što je vani, ili vaš Božić prati toplina i blistava svjetlost, nalaženje svog puta kroz ove dane vaš je najvažniji zadatak. Kao djetetov zdravi roditelj, morate se fokusirati na to da preživite i ojačate, jer bez vas, patnje vašeg djeteta će biti veće, a njegova sposobnost oporavka će biti bitno ugrožena. Teško je biti roditelj kojeg je dijete "odabralo" odbaciti, no vaše vas je dijete doživjelo kao roditelja koji se s tim može nositi. Ili je situacija takva da je dijete zarobljeno u moći roditelja otuđitelja i nije mu moguće činiti išta drugo nego vas odbaciti radi vlastite sigurnosti. Djeca su nevjerojatno ranjiva te su u potpunosti ovisna o roditeljima. Ona sama ne mogu odlučiti kako izaći iz stanja zarobljenosti koje trpe. Ona žele da to znate i potrebno im je da to preživite. To znam temeljem svojeg rada s njima i temeljem onoga što mi govore, kao i temeljem promjena kroz koje prolaze kad su oslobođena i slobodno se mogu ponovno s vama povezati.

Vaša vas djeca trebaju. Vaša vas djeca vole. Da mogu, vaša bi djeca bila s Vama. Kad bi to mogla reći, rekla bi da vas vole. Zato, kao njihov zdrav roditelj, čuvajte se za svoju djecu, budite snažni i dobri prema sebi. I to će proći, a kad prođe, vaša će se uzajamna ljubav vratiti u vaš život.

Od svih nas iz Family Separation Clinic, čuvajte se budite dobro.

Do 2017., s ljubavlju x

Poveznica na izvornik (copy-paste):

https://karenwoodall.wordpress.com/2016/12/21/working-with-the-alienated-child-a-year-in-review/

---

* Splitting – vidi post o splittingu.

Problem sa slušanjem djece u slučajevima otuđenja

Objavljeno 07.12.2016.

Glas djeteta postao je globalni fenomen pri kojem se želje i osjećaji djece slušaju na obiteljskim sudovima, u predmetima koji se odnose na skrb o djeci u području zdravlja i dobrobiti djeteta. Članak 12 Konvencije o pravima djeteta UN-a navodi da –

Dijete ima pravo na mišljenje koje se mora saslušati i ozbiljno razmotriti.

Djeca i mladi ljudi imaju ljudsko pravo na mišljenje mišljenje je važno. Mišljenja djece trebaju se razmotriti pri donošenju odluka koje se odnose na djecu i ta se mišljenja ne smiju odbacivati temeljem dobi djece. Također navodi da djeci i mladim ljudima treba dati informacije koje su potrebne za donošenje pravilnih odluka.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, dužnost je onih koji pružaju javne usluge, poput socijalnih radnika, da ove odredbe primjenjuju u radu s djecom. U području razvoda, to često vodi do pogubnih rezultata kad je dijete u skrbi roditelja koji vrši utjecaj na dijete, a koji možda ima nedijagnosticirani psihički poremećaj.

Otkud dolazi sav taj fokus na glas djeteta? Ponekad se u radu s obiteljima osjećam kao da je prekidač za zdrav razum stavljen na pauzu da bi se sva moć za donošenje odluka predala djeci. Slične obrasce ponašanja viđam i u roditeljstvu, pri čemu se na djecu gleda kao na prijatelje ili 'male partnere', ili 'mini-ja' umjesto kao na djecu s neformiranim mozgovima i nefokusiranim potrebama i željama, djecu kojoj je jako potrebno vođenje i nadzor odraslih. Ponekad mi dođe da vrištim od frustracije kad neki stručnjak kaže da trebamo djecu pitati što žele. Pitam se čemu se gnjaviti s roditeljstvom, čemu se gnjaviti s odraslima, zašto jednostavno ne prebacimo donošenje svih odluka na djecu zato što ih se smatra mudrijima i svjesnijima od odraslih. Čak sam to vidjela i napisano. Napisao je to children’s commissioner for England, da se djeci treba dopustiti odlučivanje o tome žele li imati odnos s roditeljem nakon razvoda. Predajem se. Prepustimo djeci odlučivanje o njihovoj budućoj dobrobiti u teškim situacijama jer, na koncu, ona imaju ugrađenu mudrost pa se njihov glas mora uvijek slušati, bar u sudskim postupcima, i treba ga se ropski i doslovce pratiti.

Hallo Ujedinjeno Kraljevstvo…..ima li uopće odraslih koji još imaju moralne hrabrosti dići se i usprotiviti se toj ludosti? Želje i osjećaji djece, u slučajevima otuđenja od roditelja, nisu njihove vlastite želje i osjećaji, već su želje i osjećaji psihopatologije roditelja s kojim su ta djeca stopljena.

Glas koji čujete nije djetetov glas već roditelj, koji nije zdrav, govori kroz dijete. Zato djeca govore posuđenim riječima i izrazima. Zato je obrazac njihovog iskaza čudan i često zvuči odraslo. Zato je njihovo razmišljanje loše i krhko, zato kad imate otuđeno dijete u sobi, ono izgleda kao kanal za prenošenje misli roditelja koji na njega vrši utjecaj. Kad to čujete i kad tomu svjedočite, hoćete li zaista postupati po tim željama i osjećajima? Kad čujete dijete koje kaže da ne želi vidjeti mamu jer stavlja broccoli u lazanje, hoćete li zaista podržati tu djetetovu odluku, ili ćete zastati, promisliti i upitati se zašto se dijete tako gorljivo opire viđanju roditelja na temelju tako površnog razmišljanja. Hoćete li biti dovoljno hrabri da pogledate i vidite što se tu skriva? Ako zaista brinete za djecu, onda hoćete. U protivnom će površinski glas biti sve što ćete čuti i temeljem čega ćete postupati i dijete će ostati zarobljeno u strašnoj zamci, nesposobno reći išta osim disfunkcionalne priče kontrolirajućeg roditelja.

U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji zaista bizarno ponašanje u vezi s pretjeranim oslanjanjem na glas djeteta i ignoriranjem postojanja otuđenja od roditelja kao prisilne kontrole. Tijekom pet desetljeća političke su nas ideologije učile da prisilna kontrola znači samo to da muškarci kontroliraju žene i da se glasu djeteta uvijek mora vjerovati. U sjeni skandala zlostavljanja djece, vrlo je lako povjerovati da se glasu djeteta uvijek mora vjerovati, i to potiče, kako ja to vidim, sve veće oslanjanje na ispitivanje djece o njihovim željama i osjećajima. Međutim, u slučajevima otuđenja od roditelja, ispitivanje djece o njihovim željama i osjećajima može dovesti do porasta lažnih optužbi za zlostavljanje koje se usađuju u djetetova sjećanja. To je samo po sebi zlostavljanje djeteta i moje iskustvo pokazuje taj endemski rizik u svim obiteljskim uslugama diljem Ujedinjenog kraljevstva kad se pretjerano oslanja na glas djeteta koji se sluša bez ikakve analize.

U slučajevima otuđenja od roditelja, glas djeteta stopljen je s psihopatologijom roditelja koji ima utjecaj na dijete, i kao takav se treba se tumačiti i analizirati radi utvrđivanja pritisaka na dijete. Treba ga usporediti s analizom djetetovih potreba koje pak treba procijeniti u odnosu na sposobnost odbačenog roditelja da za dijete osigura zdravo roditeljstvo koje je djetetu potrebno. Analiza prisilne kontrole treba se poduzimati koristeći, ne politički ideološki okvir koji je smješten unutar patrijarhalne analize (Duluth model), već unutar psiho-socijalnog modela u kojem se procjenjuju postojeća i prošla ponašanja, obiteljski utjecaji, sposobnost razumijevanja potreba za promjenom i razina prisilne kontrole. Intervencija se treba planirati temeljem sveukupne procjene u kojoj se glas djeteta analizira i uspoređuje sa stvarnim okvirom u kojem se izražava. Tek se onda treba pristupiti planiranoj intervenciji. Kad je intervencija pravilno planirana, vidjet će se da se glas djeteta dramatično prebacuje od 'Mrzim te' na 'Volim te', često unutar svega par sati.

Oni koji ne znaju dovoljno o takvom radu bit će šokirani kad dođe do takve promjene i neće biti u stanju shvatiti koji glas govori istinu. Naravno, u pitanju je to da za djecu ne postoji jedna, već više istina. Djeca su u stanju imati puno različitih osjećaja istodobno, i ti se osjećaji mijenjaju brzinom vjetra. To se događa zato što su to djeca, i njihovi mozgovi nisu još potpuno formirani pa zato ne razmišljaju jednako kao odrasli. Zato je potrebno da odrasli odrade posao analize i osiguraju im najbolju moguću skrb.

Stvarnost djece koja su u stupici reakcije otuđenja jest da su njihovi osjećaji nepostojani, manipulirani i vođeni od strane roditelja koji na njih ima utjecaj i otuđuje ih. Taj roditelj, koji je izvor djetetovog ljutitog i samo-pravednog odbacivanja drugog roditelja, često ne vidi vezu i bavi se svojim uvjerenjem da dijete govori ono što misli, dok u stvarnosti dijete govori u ogledalu psihopatološke reakcije toga roditelja na razvod. Djeca u takvim situacijama trpe štetu zato što im je oduzeto pravo na nesvjesno djetinjstvo.

Ono što moramo učiniti da bismo zaštitili dijete može nam se ne sviđati – oduzimanje djeteta koje pokazuje ljubav i veliku privrženost roditelju otuđitelju vrlo je teško – međutim kad znamo da se djetetu nanosi šteta, upravo je to ono što moramo zagovarati. Kad vidimo promjenu djetetovih reakcija od paklenskog straha i mržnje do izranjanja ljubavi i normalnog ponašanja prema prije odbačenom roditelju, znamo da smo radili u najboljem interesu djeteta. Tad je naš zadatak svakako ponovno spojiti dijete s prije otuđujućim roditeljem, što je uvijek najteži dio našeg posla, ali isto tako uvijek vrlo bitan za dobrobit djeteta.

Previše se oslanja na glas djeteta i premalo ga se analizira. Oba ta propusta rezultat su tumačenja i primjene Konvencije o pravima djece UN-a. Dok ne osiguramo da nas u našem radu vode znanstvene činjenice koje odvajaju odrasle od djece i stavljaju odrasle u ulogu onih koji vode, mentoriraju i štite djecu, djeca će i dalje biti u riziku od zarobljavanja u ogledalu uvjerenja i ponašanja roditelja otuđitelja, sve uz pomoć i podršku nesvjesnih stručnjaka koji vjeruju da pomažu kad zapravo povećavaju već nanesenu štetu.

Vrijeme je da to prestane. Alati i edukacija su dostupni, postoje značajni znanstveni dokazi, a model intervencije pokazao se uspješnim diljem svijeta. Jedina su smetnja odrasli koji odbijaju preuzeti odgovornost za to da djeci vrate nesvjesno djetinjstvo na koje djeca imaju pravo.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/12/06/the-particular-problems-of-hearing-the-voice-of-the-child-in-cases-of-parental-alienation/