Kako čuti glas otuđenog djeteta – za obiteljske stručnjake

Objavljeno 1 siječnja 2017.

Dobrodošli u 2017., godinu u kojoj planiramo u Velikoj Britaniji još više podići svijest o otuđenju od roditelja i u kojoj ćemo se udružiti s kolegama u Europi te formirati prvu Mrežu stručnjaka koji se bave otuđenjem u Europi. Kasnije tijekom godine putovat ćemo u Sjedinjene Države gdje ćemo također raditi. Ovo je godina kad se Family Separation Clinic fokusira na svoj globalni doprinos promjeni načina rješavanja problema otuđenja od roditelja.

Ove će godine većina onoga što pišem biti edukacija djelatnika koji pružaju usluge obiteljima diljem svijeta, istražujući i objašnjavajući temeljne principe rada uz svijest o otuđenju od roditelja. Dio toga rada su i dvije knjige koje pišem, prva je serija intervjua s otuđenom djecom koja su se sad od toga oporavila i imaju zdravi odnos s roditeljem kojeg su bila prisiljena odbaciti, a druga je priručnik za socijalne radnike i druge koji se bore s ovim problemom. Taj će priručnik omogućiti preustroj rada s djecom koja odbacuju jednog roditelja. Sav se taj rad oslanja na moju svakodnevnu praksu rada s obiteljima. Priručnik je nastao na spoznajama stečenim pri stvaranju partnerstva s timovima socijalnog rada kad smo radili kao konzultanti. Dio priručnika posvećen je pomaganju socijalnim radnicima da razumiju dinamiku reunifikacije, uključujući i poduku udomitelja (koji su u Velikoj Britaniji često ključne osobe - prijelaz pri promjeni sudske odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti), da bi se spriječilo enmeshment* na putu prema postizanju cilja – preseljenju odbačenom roditelju.

Puno je posla i puno je toga o čemu treba pisati. Tijekom toga rada izvještavat ću o svim našim projektima, a podijelit ću s vama i nešto sadržaja.

Danas pišem o tome kako čuti glas otuđenog djeteta.

Mnogi koji prolaze naše edukacije iznenađeni su da učenje o tome kako čuti glas otuđenog djeteta ne počinje glasom djeteta, već počinje vlastitom internaliziranom pričom stručnjaka koji razgovara s djetetom. Glas otuđenog djeteta zbog te se internalizirane priče najčešće se ne čuje, a ta je priča većinom usađena u standardnu praksu socijalnog rada. Da se to razjasni i raščisti, potrebno je osobno i iskustveno učenje. Također je potrebno shvatiti da puno onoga što socijalni radnici uče o radu s obiteljima, dolazi od političke ideologije prema kojoj se žene smatraju ranjivima na prisilnu kontrolu muškaraca. Naša edukacija, koja se temelji na ravnopravnosti spolova i koju provodimo već petnaest godina, uključujući i edukaciju vladinih odjela u Velikoj Britaniji (DWP – Odjel rada i mirovina, DFE – Odjel za obrazovanje te Child Maintenance Commission – Odbor za uzdržavanje djece) pokazuje kako se, kad pružanje usluga podrške dolazi sa stajališta političkih ideologija (feminizma), emocionalne i potrebe mentalnog zdravlja djece zanemaruju ili potpuno previđaju. To se događa zato što se, prema feminističkom modelu, potrebe djece smatraju nedjeljivim od potreba njihovih majki. U našem modelu rada u području mentalnog zdravlja, potrebe djece prepoznaju se i podržavaju kao odvojene od bilo kojeg od roditelja i djetetovo se pravo na zdrav način zadovoljenja potreba stavlja na prvo mjesto. Nakon toga slijedi procjena zdravih kapaciteta roditelja da zadovolji te potrebe. Oslonac za ovaj model jest istinsko razumijevanje da djeca rastu u svijetu odnosa u kojem im prekid zdrave privrženosti šteti. Kad se procjena započinje s takvog stajališta, praksa svjesna otuđenja postaje lagana i bolje se razvija vještina slušanja glasa djeteta. Djeca ni u kojim okolnostima potpuno ne odbacuju roditelja osim kad se na njih, u svjesnom ili nesvjesnom svijetu odnosa, vrši utjecaj da to učine.

Kad stručnjaci dođu do ove točke, koja je veliki korak naprijed, diferencijacija i intervencije postaju dio svakodnevne prakse, omogućujući stručnjacima koji rade s obiteljima da razlikuju dijete koje je zlostavljano od djeteta koje je otuđeno (koje je također zlostavljano, samo što ga ne zlostavlja roditelj kojeg se često za to optužuje).

Želim dati primjer kako feministička praksa socijalnog rada negativno utječe na živote djece, često dovodeći do potpunog gubitka odnosa s nekoć voljenim roditeljem i čvrsto gradeći loše prilagođene mehanizme suočavanja radi disfunkcionalne obrane od srama i krivnje koje djeca nose u odraslo doba uz sve prateće probleme koje to sa sobom donosi. Ovaj je primjer iz mojeg vlastitog iskustva, uz izmijenjene podatke radi zaštite tajnosti.

Annie je devetgodišnja djevojčica koja odbacuje oca. Kaže da je prema njoj zločest i da je uvijek ljut. Njezina majka podržava Annienu odluku govoreći da ona u principu podržava kontakt djeteta s ocem, ali neće prisiljavati Annie da viđa oca kad je dijete tako sposobno opisati kako se on na nju ljuti. Zahtijeva se izviješće socijalnog radnika i socijalna se radnica** sreće s ocem djeteta da bi razgovarali o Annienom odbijanju oca. Annien je otac nervozan tijekom sastanka i jako želi objasniti da ono što Annie govori jednostavno nije istina. Pokazuje Anniene fotografije socijalnoj radnici, koja ih kasnije pokazuje Annie. Annie kaže da se na fotografiji smiješila zato što se bojala oca koji bi se ljutio ako ona ne bi izgledala sretno. Socijalna radnica, uronjena u feministički nauk, čuje Annienu majku koja govori da je Annien otac uvijek bio nepredvidljiv i ljutit i da ga je ostavila jer ga se bojala. Još govori kako ne želi da se Annie jednako osjeća dok bude odrastala. Temeljem ovoga, Annien se otac smatra osobom koja treba poduku o roditeljstvu, da bi naučio kako biti empatičan i obzirniji. Kad se on tomu usprotivi, govoreći da je empatičan i ljubazan i da ne treba pohađati školu u kojoj bi to naučio, socijalna radnica to smatra dokazom da je nefleksibilan, opsjednut kontrolom i počinje se graditi priča da je Annie opravdano odbacila svojeg oca.

I zaista, u feminističkom narativu, to JEST opravdano odbacivanje. U sustavu gdje se analizira ponašanje u odnosima temeljem uvjerenja da su muškarci u odnosu na žene uvijek privilegirani, Anniena je majka pobjegla od muškarca opsjednutog kontrolom i sama Annie jednostavno, čineći isto, poduzima pametan korak. Tako je podrška Annienoj 'odluci' prirodna i smatra se osnaživanjem i temeljenom na uvidu. Gubitak oca u feminističkoj ideologiji nije nešto oko čega bi trebalo brinuti. Takav je u Velikoj Britaniji temeljni okvir ustanova koje se bave obiteljima već dulje od pedeset godina. Jednako je tako i drugdje u svijetu.

Mogli bismo pomisliti da su onda, prema tom modelu, sve majke pošteđene od otuđenja od svoje djece. Na koncu, ako su temelj promišljanja da su muškarci loši, a žene dobre i žrtve, tad bi jedino očevi trebali biti odbačeni i to bi se moglo smatrati opravdanim. Međutim, ono što znamo jest da su u Velikoj Britaniji, jednako kao i diljem zapadnoga svijeta, majke u gotovo jednakom riziku od otuđenja kao i očevi. To mnoge navodi na tvrdnju da otuđenje nije stvar spola. Zapravo je istina upravo obrnuta, otuđenje od roditelja JEST stvar spola, to je problem u kojem su internalizirane priče o spolovima u našem društvu odgovorne za eskalaciju i trajanje otuđenja djeteta od roditelja. To je problem pri kojem se osobni sustav uvjerenja stručnjaka koji rade s obitelji isprepliće i stapa s intrapsihičkom dinamikom obitelji uz pogubne posljedice. No, vratimo se našem primjeru sa socijalnom radnicom.

Ista socijalna radnica koji podržava Annienu 'odluku' da odbaci oca, također podržava 'odluku' jednog drugog djeteta da odbaci majku. Ovoga je puta razmišljanje drugačije, ali se jednako oslanja na neriješene osobne probleme socijalne radnice koji su pojačani njezinim obrazovanjem uronjenim u političku ideologiju. U ovom slučaju, Emilyna je priča da njezina majka nije dobra majka, da ju je zanemarila i da je dva puta dobila uši kad je živjela s njom. Pri susretu s Emilynim ocem, naša je socijalna radnica preplavljena time kako je on dobar roditelj, kako je brižan i kako se uopće ne uklapa u standardnu sliku nasilnog muškarca kakvu je bila naučena očekivati. U njezinu obrazovanju nasilnom muškarcu nedostaje empatija i on kontrolira žene, no ovdje se susreće sa šarmantnim, ljubaznim i suosjećajnim muškarcem koji je jako zabrinut zbog nedostatka odnosa između Emily i njezine majke, tako se jako trudi da se to sredi, ali uvijek iznova i iznova, Emilyna majka zariba Emily. Ona također tako puno vremena provodi govoreći o njemu ružno i optužujući ga za otuđivanje Emily, da je sama Emily odabrala da je odbaci. Gradi se narativ da se Emilyna majka sama otuđila. Socijalna radnica preporuča prekid kontakata između Emily i njezine majke. Slika prekida privrženosti, korištenje psihološkog splittinga kao mehanizma suočavanja, vidljiva prisilna kontrola koja se provodi nad djetetom i manipulacija djetetova odnosa s majkom ulijeva se u okvir uvjerenja socijalne radnice da kad dobre majke postanu loše, onda su jako, jako loše.

Nitko ne otpisuje majke gore od stručnjaka koji rade s obiteljima, a koji su obrazovani u okvirima feminističke ideologije. Potpuno odbacivanje psiholoških pokazatelja, jasno predočenih dokaza slučaja i znanstveni dokazi na koje se oslanja model razumijevanja glasa djeteta u situaciji razvoda od strane stručnjaka mentalnog zdravlja ponekad u slučajevima s kojima radim, oduzima dah. Kao što pokazuju navedeni primjeri, u modelu koji se temelji na političkoj ideologiji, svi su muškarci privilegirani (osim onih koji se uklapaju u model suosjećanja i ljubaznosti – što je idealizirana verzija muškosti) i sve su žene žrtve (osim onih za koje se pokaže da su zakazale u idealiziranim područjima suosjećanja i ljubaznosti) dok se od djece sve više traži da budu arbitri vlastite budućnosti.

To je model koji griješi prema svakom članu obitelji, ali posebno prema djetetu. To je model koji briše očeve i koji demonizira majke jer su od loše vrste, a redovito napušta djecu zarobljenu u reakciji odbacivanja koje se temelji na psihološki loše prilagođenim mehanizmima suočavanja. To je neuspjeh monumentalnih proporcija zato što zanemaruje rizik i osuđuje i ušutkuje djecu koja su u takvim okolnostima istinske žrtve.

Dakle, kako možemo čuti glas otuđenoga djeteta? Ovo je A-Z vodič za stručnjaka koji radi s obiteljima:

a) shvatite da je razvod psihološka promjena koja je teška za dijete;

b) shvatite da je feminizam politička ideologija kojoj nije mjesto u psihološkom radu s obiteljima;

c) naučite kako ćete pristupiti radu s razvedenim obiteljima iz perspektive psihologa;

d) stavite potrebe djece da nastave živjeti uz zdrav odnose s roditeljima iznad svega drugog;

e) prihvatite da dijete koje potpuno odbacuje roditelja u odsustvu bilo kakvih dokaza koji bi ukazivali da za to postoji osnova (a dokazi apsolutno moraju biti unutar okvira teške štete za dijete), koristi splitting kao mehanizam suočavanja, što je samo po sebi regresija u infantilno stanje uma;

f) naučite prepoznati da roditelji koji izvana izgledaju susretljivo, često manipuliraju djetetom na način da dijete prikriveno provodi njihove želje;

g) prepoznajte svoje vlastite internalizirane predrasude i prevladajte te internalizirane prepreke da biste mogli ponuditi usluge obiteljima koje se temelje na jednakosti;

h) budite znatiželjni i otvorena uma;

i) istražujte psihološke teorije koje su u osnovi otuđenja od roditelja;

j) prestanite pitati djecu što žele da se dogodi (zato što ste svjesni da vam ne mogu reći ništa osim onoga što znaju da se od njih očekuje da kažu);

k) naučite koji su znakovi otuđenja u djeteta;

l) naučite kako ćete umiriti otuđeno dijete pokazujući da prepoznajete nevolju u kojoj se nalazi;

m) podučite otuđenog roditelja o nevolji u kojoj se dijete nalazi;

n) stvorite prilike da bi se dijete susretalo s roditeljem kojeg odbacuje (ako ste socijalni radnik, imate apsolutnu moć da to učinite – upotrijebite je);

o) dajte djetetu doznanja da ćete ga zaštititi od reakcije koju će doživjeti od drugog roditelja i pokažite da to možete;

p) ne bojte se primijeniti posljedice radi postizanja promjene ponašanja roditelja koji utječe na dijete;

q) radite na vlastitim internaliziranim predrasudama, dobri muškarci nisu samo oni koji izgledaju ljubazni i suosjećajni;

r) radite na vlastitim internaliziranim predrasudama, dobre žene nisu samo one koje izgledaju ljubazne i suosjećajne;

s) očekujte i zahtijevajte da roditelj koji kaže da podržava kontakte, podrži kontakte;

t) posluhnite skrivenu priču obrasca generacijske traume koja se često oživljava u obitelji roditelja otuđitelja;

u) ne dopustite da zdravi roditelji budu izbrisani iz djetetova života;

v) smognite hrabrosti da iskoračite izvan ograničenja vlastite prakse, shvatite da je rad kontra vašeg internaliziranog sustava uvjerenja način kako se pristupa ovom radu;

w) stavite potrebe djeteta za zdravim roditeljstvom na prvo i svako sljedeće mjesto;

x) shvatite da će se dinamika koja je uzrok otuđenja s vremenom okrenuti protiv vas, ako svoj posao radite kako treba, vi ĆETE postati fokus negativne transferencije roditelja otuđitelja. Vaša je uloga to apsorbirati i ne dopustiti da vas izbaci iz ravnoteže ili vas uplaši;

y) izgrađujte svoju odlučnost kroz uspješne intervencije, svaki put kad oslobodite jedno dijete, to će vas potaknuti da nastavite s takvim radom;

z) dijelite svoja saznanja, mijenjanje svijeta otuđene djece zahtijeva od nas koji radimo ovaj posao da prenosimo svoja znanja.

Želim vam nadu i zdravlje u godini koja je pred nama – nešto mi govori da će 2017. biti dobra godina.

____________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2017/01/02/how-to-hear-the-voice-of-the-alienated-child-lessons-for-family-practitioners/

---

* Enmeshment je već objašnjen u prijašnjim tekstovima. To je nezdrava povezanost dvije osobe pri čemu se gube osobne granice, pa one misle i djeluju kao jedna.

** U primjeru je socijalna radnica, no to može biti i socijalni radnik, psihologinja, psiholog... svatko tko radi s obiteljima koje se razvode i s njihovom djecom.