Glas djeteta postao je globalni fenomen pri kojem se želje i
osjećaji djece slušaju na obiteljskim sudovima, u predmetima koji se odnose na
skrb o djeci u području zdravlja i dobrobiti djeteta. Članak 12 Konvencije o
pravima djeteta UN-a navodi da –
Dijete ima pravo na mišljenje koje se mora
saslušati i ozbiljno razmotriti.
Djeca i mladi ljudi imaju ljudsko pravo na
mišljenje mišljenje je važno. Mišljenja djece trebaju se razmotriti pri
donošenju odluka koje se odnose na djecu i ta se mišljenja ne smiju odbacivati
temeljem dobi djece. Također navodi da djeci i mladim ljudima treba dati
informacije koje su potrebne za donošenje pravilnih odluka.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, dužnost je onih koji pružaju javne
usluge, poput socijalnih radnika, da ove odredbe primjenjuju u radu s djecom. U
području razvoda, to često vodi do pogubnih rezultata kad je dijete u skrbi
roditelja koji vrši utjecaj na dijete, a koji možda ima nedijagnosticirani
psihički poremećaj.
Otkud dolazi sav taj fokus na glas djeteta? Ponekad se u radu s
obiteljima osjećam kao da je prekidač za zdrav razum stavljen na pauzu da bi
se sva moć za donošenje odluka predala djeci. Slične obrasce ponašanja viđam i
u roditeljstvu, pri čemu se na djecu gleda kao na prijatelje ili 'male
partnere', ili 'mini-ja' umjesto kao na djecu s neformiranim mozgovima i
nefokusiranim potrebama i željama, djecu kojoj je jako potrebno vođenje i
nadzor odraslih. Ponekad mi dođe da vrištim od frustracije kad neki stručnjak
kaže da trebamo djecu pitati što žele. Pitam se čemu se gnjaviti s
roditeljstvom, čemu se gnjaviti s odraslima, zašto jednostavno ne prebacimo
donošenje svih odluka na djecu zato što ih se smatra mudrijima i svjesnijima od
odraslih. Čak sam to vidjela i napisano. Napisao je to children’s
commissioner for England, da se djeci treba dopustiti odlučivanje o
tome žele li imati odnos s roditeljem nakon razvoda. Predajem se. Prepustimo
djeci odlučivanje o njihovoj budućoj dobrobiti u teškim situacijama jer, na
koncu, ona imaju ugrađenu mudrost pa se njihov glas mora uvijek slušati, bar u
sudskim postupcima, i treba ga se ropski i doslovce pratiti.
Hallo Ujedinjeno Kraljevstvo…..ima li uopće odraslih koji još
imaju moralne hrabrosti dići se i usprotiviti se toj ludosti? Želje i osjećaji
djece, u slučajevima otuđenja od roditelja, nisu njihove vlastite želje i
osjećaji, već su želje i osjećaji psihopatologije roditelja s kojim su ta djeca
stopljena.
Glas koji čujete nije djetetov glas već roditelj, koji nije zdrav, govori kroz dijete. Zato djeca govore posuđenim riječima i izrazima. Zato je
obrazac njihovog iskaza čudan i često zvuči odraslo. Zato je njihovo
razmišljanje loše i krhko, zato kad imate otuđeno dijete u sobi, ono izgleda
kao kanal za prenošenje misli roditelja koji na njega vrši utjecaj. Kad to
čujete i kad tomu svjedočite, hoćete li zaista postupati po tim željama i
osjećajima? Kad čujete dijete koje kaže da ne želi vidjeti mamu jer stavlja
broccoli u lazanje, hoćete li zaista podržati tu djetetovu odluku, ili ćete
zastati, promisliti i upitati se zašto se dijete tako gorljivo opire viđanju
roditelja na temelju tako površnog razmišljanja. Hoćete li biti dovoljno hrabri
da pogledate i vidite što se tu skriva? Ako zaista brinete za djecu,
onda hoćete. U protivnom će površinski glas biti sve što ćete čuti i temeljem
čega ćete postupati i dijete će ostati zarobljeno u strašnoj zamci, nesposobno
reći išta osim disfunkcionalne priče kontrolirajućeg roditelja.
U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji zaista bizarno ponašanje u
vezi s pretjeranim oslanjanjem na glas djeteta i ignoriranjem postojanja
otuđenja od roditelja kao prisilne kontrole. Tijekom pet desetljeća političke
su nas ideologije učile da prisilna kontrola znači samo to da muškarci
kontroliraju žene i da se glasu djeteta uvijek mora vjerovati. U sjeni skandala
zlostavljanja djece, vrlo je lako povjerovati da se glasu djeteta uvijek mora
vjerovati, i to potiče, kako ja to vidim, sve veće oslanjanje na ispitivanje
djece o njihovim željama i osjećajima. Međutim, u slučajevima otuđenja od
roditelja, ispitivanje djece o njihovim željama i osjećajima može dovesti do
porasta lažnih optužbi za zlostavljanje koje se usađuju u djetetova
sjećanja. To je samo po sebi zlostavljanje djeteta i moje iskustvo pokazuje taj
endemski rizik u svim obiteljskim uslugama diljem Ujedinjenog kraljevstva kad
se pretjerano oslanja na glas djeteta koji se sluša bez ikakve analize.
U slučajevima otuđenja od roditelja, glas djeteta stopljen je s
psihopatologijom roditelja koji ima utjecaj na dijete, i kao takav se treba se tumačiti i analizirati radi utvrđivanja pritisaka na dijete. Treba ga usporediti s
analizom djetetovih potreba koje pak treba procijeniti u odnosu na sposobnost
odbačenog roditelja da za dijete osigura zdravo roditeljstvo koje je djetetu potrebno. Analiza prisilne kontrole treba se poduzimati koristeći, ne politički
ideološki okvir koji je smješten unutar patrijarhalne analize (Duluth model),
već unutar psiho-socijalnog modela u kojem se procjenjuju postojeća i prošla
ponašanja, obiteljski utjecaji, sposobnost razumijevanja potreba za promjenom i
razina prisilne kontrole. Intervencija se treba planirati temeljem sveukupne
procjene u kojoj se glas djeteta analizira i uspoređuje sa stvarnim okvirom u
kojem se izražava. Tek se onda treba pristupiti planiranoj intervenciji. Kad je
intervencija pravilno planirana, vidjet će se da se glas djeteta dramatično
prebacuje od 'Mrzim te' na 'Volim te', često unutar svega par sati.
Oni koji ne znaju dovoljno o takvom radu bit će šokirani kad
dođe do takve promjene i neće biti u stanju shvatiti koji glas govori istinu.
Naravno, u pitanju je to da za djecu ne postoji jedna, već više istina. Djeca
su u stanju imati puno različitih osjećaja istodobno, i ti se osjećaji
mijenjaju brzinom vjetra. To se događa zato što su to djeca, i njihovi mozgovi
nisu još potpuno formirani pa zato ne razmišljaju jednako kao odrasli. Zato je
potrebno da odrasli odrade posao analize i osiguraju im najbolju moguću skrb.
Stvarnost djece koja su u stupici reakcije otuđenja jest da su
njihovi osjećaji nepostojani, manipulirani i vođeni od strane roditelja koji na
njih ima utjecaj i otuđuje ih. Taj roditelj, koji je izvor djetetovog ljutitog
i samo-pravednog odbacivanja drugog roditelja, često ne vidi vezu i bavi se
svojim uvjerenjem da dijete govori ono što misli, dok u stvarnosti dijete
govori u ogledalu psihopatološke reakcije toga roditelja na razvod. Djeca u
takvim situacijama trpe štetu zato što im je oduzeto pravo na nesvjesno
djetinjstvo.
Ono što moramo učiniti da bismo zaštitili dijete može nam se ne
sviđati – oduzimanje djeteta koje pokazuje ljubav i veliku privrženost
roditelju otuđitelju vrlo je teško – međutim kad znamo da se djetetu nanosi
šteta, upravo je to ono što moramo zagovarati. Kad vidimo promjenu djetetovih
reakcija od paklenskog straha i mržnje do izranjanja ljubavi i normalnog
ponašanja prema prije odbačenom roditelju, znamo da smo radili u najboljem
interesu djeteta. Tad je naš zadatak svakako ponovno spojiti dijete s prije
otuđujućim roditeljem, što je uvijek najteži dio našeg posla, ali isto tako
uvijek vrlo bitan za dobrobit djeteta.
Previše se oslanja na glas djeteta i premalo ga se analizira.
Oba ta propusta rezultat su tumačenja i primjene Konvencije o pravima djece
UN-a. Dok ne osiguramo da nas u našem radu vode znanstvene činjenice koje
odvajaju odrasle od djece i stavljaju odrasle u ulogu onih koji vode,
mentoriraju i štite djecu, djeca će i dalje biti u riziku od zarobljavanja u
ogledalu uvjerenja i ponašanja roditelja otuđitelja, sve uz pomoć i podršku
nesvjesnih stručnjaka koji vjeruju da pomažu kad zapravo povećavaju već
nanesenu štetu.
Vrijeme je da to prestane. Alati i edukacija su dostupni,
postoje značajni znanstveni dokazi, a model intervencije pokazao se uspješnim
diljem svijeta. Jedina su smetnja odrasli koji odbijaju preuzeti odgovornost za
to da djeci vrate nesvjesno djetinjstvo na koje djeca imaju pravo.
____________________________
Poveznica na izvornik:
https://karenwoodall.wordpress.com/2016/12/06/the-particular-problems-of-hearing-the-voice-of-the-child-in-cases-of-parental-alienation/
Nema komentara:
Objavi komentar