Roditelj djetetu polomi noge i tvrdi da je dijete palo. Roditelj
ozlijedi dijete i kaže mu da si je samo krivo za to. Dijete je seksualno
zlostavljeno. Dijete je zanemareno i prepušteno sebi. Roditelj se angažira u
kampanji mržnje i ocrnjivanja drugog djetetova roditelja, uvodeći dijete u
enkapsuliranu deluziju da je taj roditelj štetan i da čini loše stvari.
Pitanje: Što je od navedenog zlostavljanje djeteta a što nije?
Odgovor: Sve navedeno jest zlostavljanje djeteta.
Pitanje: Što se od navedenog treba kažnjavati i u kojim
slučajevima treba dijete zaštititi od patnje i štete?
Odgovor: Sve navedeno i u svim navedenim slučajevima.
To prema voditelju CAFCASS-a (službe za zaštitu djece u UK) nije
tako. On ovoga tjedna u svojoj začudnoj izjavi za Telegraph kaže da otuđenje od roditelja JEST zlostavljanje
djeteta ali ga se ne može kažnjavati jer bi se kažnjavanje "prelomilo
preko djeteta". Što u velikoj mjeri pokazuje uvjerenje brojnih
stručnjaka koji rade na ovom teškom problemu, uvjerenje da se otuđenje od
roditelja odnosi na roditelje koji se loše ponašaju, da se radi o sukobu i da
se radi o oba, a ne samo o jednom roditelju. Da je to pitanje spora oko
kontakta čak i kad se radi o tomu da jedan roditelj djeluje protiv drugog i da
bi kažnjavanje otuđitelja prouzročilo patnje djeteta.
Krivo, krivo, krivo. Krivo u puno aspekata.
Otuđenje od roditelja NIJE pitanje spora oko kontakata, već se
radi o pokazivanju moći jednog roditelja nad drugim, korištenjem djeteta kao
vodiča kontrole.
Otuđenje od roditelja NIJE pitanje sukoba među roditeljima iako
izvana, naivnom i nesvjesnom stručnjaku, može tako izgledati, već se radi o
postupcima jednog roditelja, koji često nije zdrav i koji čini da dijete odbaci
drugog roditelja, zbog čega se odbačeni roditelj osjeća uznemireno,
povrijeđeno, ima osjećaj da ga se ne čuje i ljuti se zbog izostanka pomoći.
Otuđenje od roditelja NIJE stvar roditelja koji se ponašaju
loše, već se radi o jednom roditelju koji se ponaša loše i o drugom koji je
uvučen u očajničku borbu da bi spasio odnos s djetetom.
Otuđenje od roditelja JEST zlostavljanje djeteta, i kao i svako
zlostavljanje djeteta ono je za dijete štetno. Ne intervenirati radi
zaustavljanja i kažnjavanja počinitelja posebice ako počinitelj odbija prestati
s takvim ponašanjem i ako ne pokazuje uvid u ono što čini, štetno je za dijete.
Narativa da se interveniranje u ovoj vrsti zlostavljanja djeteta
prelama preko djeteta navodi me na razmišljanje da CAFCASS sam koncept problema
otuđenja od roditelja smatra nečim što je nemoguće riješiti. Nadalje, ideja da
je terapija ono što je tim obiteljima potrebno na istom je tragu (obično
slijedi ideju da se ništa ne može učiniti).
U stvarnosti, bez najmoćnije od intervencija i najčvršće sudske
kontrole, roditelj otuđitelj jednostavno nastavlja s takvim zlostavljanjem
djeteta. Kad se o tome govori u medijima, potrebna je jasna i čvrsta podrška da
bi se roditelje otuđitelje odvratilo od nauma. Nažalost, dok postoji ideja da
se kažnjavanje prelama preko djeteta i kad je iznosi voditelj CAFCASS-a, poruka
svakom takvom roditelju jest nastavi kao i dosad, ne možemo te zaustaviti.
Što zaista nije čvrst i jasan pristup koji je potreban za rješavanje ovog
problema.
Roditelje otuđitelje se može zaustaviti od nanošenja
značajne štete svojoj djeci – ništa ih ne zaustavlja tako kao mogućnost
promjene odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (promjena moći) i
ništa brže ne pokazuje razliku između nezdravog roditelja i onoga koji se našao uronjen u
nesvjesnu bitku s drugim roditeljem.
Svakodnevno radim s otuđenom djecom. Nitko mi ne može tvrditi da
otuđenje od roditelja nije teško zlostavljanje djeteta i da to teško
zlostavljanje ne treba zaustaviti da bi se djecu zaštitilo. I ako roditelj
otuđitelj odbija prestati s takvim ponašanjem, tad treba koristiti najstrože
moguće kazne. Svi smo vikali kad je dijete P. umrlo. Gdje je odgovarajuća
reakcija kad roditelj otuđitelj ubija um i psihološko biće djeteta?
U najtežim slučajevima na kojima sam radila, do trenutka kad ih
se spašava djeca više nemaju zdrave pameti i toliko su zbunjena, toliko
poremećena i tako potpuno uvučena u um roditelja otuđitelja da to ima teške
posljedice za njihovo mentalno zdravlje. Kao što je jedan roditelj rekao o
svojoj kćeri koja je puno godina nakon što ju je majka bila otuđila od njega
završila u umobolnici, 'patite djeco, jer ćete patiti i kad odrastete'.
Nikad ne bismo rekli da su drugi oblici fizičkog, psihičkog ili
emocionalnog zlostavljanja nekažnjivi zato što bi se kažnjavanje prelomilo
preko djece. Zašto onda tako govorimo o otuđenju od roditelja?
Zato što državne agencije i ustanove za zaštitu djece zapravo ne
razumiju zbilju zlostavljanja kakvo je otuđenje od roditelja, što je zapravo
prisiljavanje djeteta da se vrati natrag u mehanizme suočavanja poput
infantilnog stanja uma pri splitting-u (op.prev.: crno-bijelo viđenje svijeta).
Rezultat toga je da se ono još uvijek smatra sporom oko kontakata ili pitanjem
roditeljskih prava. Nije ni jedno od toga.
Otuđenje od roditelja u svojem istinskom obliku jest okrutno
prema djetetu jer mu otima pravo na nevino i nesvjesno djetinjstvo. Ono mu
nameće probleme odraslih s kojima se ne trebalo nositi i nanosi štetu
psihološkom i čak i biološkom razvoju djeteta. To je trajna šteta koja se
prenosi generacijama i to je ostavština koju ni jedno dijete ne bi trebalo
baštiniti. Ono šteti djetetovoj budućnosti utječući na perspektivu, ono je
uzrok straha i ljutnje kojima se ne može upravljati i također stalne
uznemirenosti s kojom se dijete ne može nositi zbog potisnutih osjećaja krivnje
i srama.
Zaštita djeteta od takve štete uz pomoć najsnažnije intervencije
i mjera kažnjavanja koje su dostupne, nikad se ne može prelomiti preko djeteta,
samo ga može osloboditi da može živjeti zdravo i u miru.
To bi trebao znati svatko tko radi s razvedenim obiteljima.
____________________________
Poveznica na izvornik:
https://karenwoodall.wordpress.com/2017/02/14/why-parental-alienation-is-child-abuse-and-why-punishing-such-abuse-can-never-rebound-on-a-child/
Nema komentara:
Objavi komentar