Susret s golubom

Zablokirano rame je iskustvo koje u izvjesnom smislu mijenja život. Mijenja ga zbog fizičkih ograničenja koja postavlja i zbog toga kako duboko utječe na razmišljanje o načinima na koje život teče bez obzira na blokade, prekide i zapletaje. Koliko god bili fizički ograničeni, život u nama teče. Koliko god vrata bila zatvorena u umu otuđenog djeteta, u njima i dalje teče život. Život je tijek, ljubav liječi, blokade i prepreke su emocionalni zapletaji koji se stvaraju i love nas u mrežu priča satkanih generacijama prije nas.

Zablokirano rame znači da trenutačno ne mogu voziti automobil i zato puno vremena provodim u vlaku putujući diljem zemlje da bih obavljala svoj posao. Ovoga tjedna, dok sam sjedila i jela sendvič na stanici kod Londonskog mosta, do mene se dogegao golub tražeći očima mrvice hrane. Gledala sam ga dok je svoj pogled fokusirao na hranu i razmišljala sam o tome kako je, bez obzira na činjenicu da je imao samo jednu nogu, da je vjerojatno bio toliko star da je njegovo vrijeme parenja prošlo i da je većinu svojeg vremena provodio gladujući, i dalje vio vođen životnom snagom koja je u njemu tekla. Dok sam tako razmiljala spustila sam komadić jajeta na pod i promatrala ga kako je uživao jedući ga. Pomislila sam kako nisam znala da golubovi jedu jaja. Tko bi pomislio da golubovi i ljudi imaju toliko toga zajedničkog? Dok sam kradomice hranila goluba, pogledali smo se u trenutku tihe komunikacije i tijek života zbog kojeg sam stvorenju koje bi mnogi smatrali štetočinom dala ono što sam imala, pokazao mi je duboku istinu o životu.

Mi smo samo vodiči za život koji želi živjeti i naša je svrha na ovom planetu ne naštetiti ili ozlijediti jedni druge već pomagati da život teče što je slobodnije moguće. Životu nije svrha skupljati materijalna dobra za sebe, nije sakupljati ili imati, već biti. Svrha je imati odnose s drugima i dijeliti, dijeliti ljubav koja je ozdravljujuća sila tako da svi možemo biti što bliže radosti življenja. Radosti koja se najistinskije izražava kad teče ljubav i kad je sljedeća generacija otvorena za sve ono što život može ponuditi. Svrha našeg života nije da ga živimo zatvoreni, ustrašeni i zablokirani.

No, kad se dogodi otuđenje, zatvorenost, ustrašenost i zablokiranost je ono što osjećaju mnoge obitelji. Otuđenje je u samoj svojoj biti zablokiranost stvorena zapletajem koji nastaje od ozljeda koje se možda nisu ni dogodile u našoj generaciji. Roditelji koji otuđuju djecu često igraju prema tekstu koji je napisao netko drugi i nesvjesno održavaju zapletaje s kojima su sami odrastali, utkivajući ih u svijest svoje vlastite djece u prisilnom ponavljanju koje slijedi ritam koji bubnja netko drugi. Pomaganje djeci koja su tako zarobljena jest oslobađanje te djece od zapletaja da bi mogla ponovno biti vodiči. Pomaganje roditelju ili možda i baki ili djedu od kojih te blokade potječu, dio je našeg posla.

Tijekom nekoliko proteklih tjedana spojili smo još petero djece s roditeljima i način na koji smo to učinili bio je uklanjanje blokada i raspetljavanje nizova koji su dijete držali zarobljenim. U nedavnoj reunifikaciji koju smo proveli Nick i ja zajedno, seljenje djece iz neprijateljskog i odbijajućeg u ono nasmijano, koje teče, trajalo je ispod dva sata i pokazalo je moć rada uz transgeneracijsko forenzično znanje o tome što je uzrok blokada otuđenja i što je potrebno za oslobađanje ponovnog protoka ljubavi u djece.

Zato što se život nikad potpunije ne izražava nego kad teče prirodno kroz djecu. Nikad nije življi, kreativniji, znatiželjniji i puniji mogućnosti nego kad je dijete otvoreno za sve sile koje kroz njega teku. Kao rijeka u punom tijeku, životna sila koja teče kroz dijete snažna je. Kad brana na rijeci života, zbog obveze da nosi terete i poteškoće drugih ljudi, uspori i promijeni tok rijeke, tu se razvija otuđenje i djetetove energije kanaliziraju se u nešto drugo. To nešto drugo je ono što isijava iz nekog u djetetovoj blizini, kroz koga život ne teče. Utjecaji, svjesni ili ne, žive u neizrečenom, neproživljenom životu nezdravog roditelja i prenose se da bi postali mreže uvjerenja i ponašanja koje ograničavaju dijete i prisiljavaju ga da se prikloni na ovaj ili onaj način da bi služilo potrebama roditelja. Kad se na život stavi takva zapreka, on počinje stagnirati i dijete se zatvara, ograničavajući svoj život na svijet u kojem je i roditelj zarobljen, okružen strahom, obranama i okrivljavanjem.

Nije moguće dijete osloboditi od otuđenja ako ne obratimo pažnju na izvor otuđenja. Niti je moguće osloboditi dijete od otuđenja bez unošenja ljubavi u urušen obiteljski sustav. Terapija, u kojoj obitelj sjedi u sobi s nekim jednom tjedno ne može u igru uvesti ozdravljujuće sile, to se ne postiže razgovorom. Ozdravljenje od otuđenja je rad i bivanje, ne samo znanje, i potreban je aktivan proces, a ne promatranje i statičnost.

Neki nedavni uspjesi u našem radu na reunifikaciji pokazali su mi da dijete ne mora izgubiti roditelja da bi ponovno imalo onog roditelja kojeg je odbacilo. Pokazali su mi da se otuđenu djecu može osloboditi da bi imala odnos s oba roditelja i da raditi na tome nije raditi ovdje i sad, već u prošlosti, s transgeneracijskom traumom koja se prenosi na sljedeće generacije. Uspjesi koje smo nedavno imali jasno su mi pokazali da kad se uklone blokade i barijere, ljubav ponovno slobodno teče kroz djecu i njihov je kapacitet da se to omogući neumanjen. Uklanjanje straha i pružanje nade donosi promjene u obitelji koje su u takvim okolnostima, i kad se to dogodi, podjela na dobro i loše nestaje u svijesti obitelji. Presretna sam zbog tih nedavnih postignuća, koje za mene odražava susret s golubom ovoga tjedna, a koji mi je omogućilo zablokirano rame koje sam smatrala nečim lošim, ali sve više mislim da mi je to bilo potrebno. Potrebno da bih usporila i bila. Potrebno da bih zastala i osluhnula. Potrebno da bih učila.

Život želi da ga se živi i ozdravljivanje obitelji koje je pogodilo otuđenje odnosi se na raspetljivanje prošlosti i dopuštanje životu da teče. A tamo gdje život teče, teče i ljubav. Upravo ona ljubav koja cijeli rane stvorene strahom.

Kao što su nam nedavne reunifikacije pokazale, ako 'ušutkamo' roditelja otuđitelja i damo mu mogućnost cijeljenja, ako stavimo dijete u situaciju u kojoj može doživjeti puni tijek ljubavi od roditelja kojeg je odbacilo i damo tom djetetu dopuštenje, ono će izroniti netaknuto i otvorena srca.

Reunifikacija kakva je ovdje opisana može se ostvariti kad je prisila prema roditelju otuđitelju da se promijeni stvorena zajedničkom intervencijom stručnjaka mentalnog zdravlja i stručnjaka pravosuđa. Roditelji koji utječu na svoju djecu, bilo svjesno ili ne, nastavit će s tim sve dok ih se u tome ne spriječi. Zato 'terapija' bez prisile od strane Suda, ne pomaže. Ljubav teče kad je dijete oslobođeno, ali dijete ne može biti oslobođeno samo terapijom. Kako god razumjeli gore napisani tekst, ne zaboravite da se naše iskustvo u Family Separation Clinic (gdje svakodnevno radimo s otuđenom djecom i njihovim obiteljima) temelji na korištenju terapijskih strategija u kombinaciji s forenzičnim analizama generacijske traume i sudskog postupka. Nikad ne dopustite nikom da vam kaže da sama terapija može riješiti ovaj problem, jer ne može. Problem najčešće ima svoje korijene u prošlim generacijama i ponašanja koja se vide u roditelja koji ga izaziva u djeteta složena su i isprepletena u djelovanjima koja se temelje na strahu i kontroli. Da ga se riješi potrebno je razumijevanje koncentričnih krugova unutar kojih se dijete nalazi, i potrebna je hrabrost da se upotrijebe najsnažnije prisile na promjenu.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/07/09/an-encounter-with-a-pigeon/