Namjeravala sam si uzeti pauzu do rujna, ali je, kao i obično,
toliko puno zanimljivog rada na Klinici da moram podijeliti i s vama dio toga.
Jedno od područja našeg rada koje raste jest podrška djeci i njihovim obiteljima
nakon reunifikacije. Za mene je zaista uzbudljiv način na koji se fokusiramo na
održavanje djeteta u uravnoteženom odnosu s oba roditelja.
Dijete koje je odbacilo jednog roditelja i ušlo u savez s
drugim, koristeći splitting svojih osjećaja u potpuno dobre i potpuno loše kao
mehanizam suočavanja sa stvarnošću, nalazi se na opasnom mjestu. Dijete koje
obitava unutar enkapsulirane* deluzije svijeta roditelja s
kojim je u savezu, ili roditelja otuđitelja, i njegova poremećenog viđenja ciljanog/odbačenog
roditelja, nalazi se na još opasnijem mjestu.
Enkapsulirana deluzija je ona o kojoj piše Dr Childress i to je nešto što smo vidjeli
i s čim smo više puta radili. Tamo gdje postoji, pokazuje jasno raspoznatljive
kliničke znakove koji odražavaju zajednička uvjerenja djeteta i roditelja
otuđitelja da je drugi roditelj opasan za dobrobit te stopljene dijade. Ta je
deluzija fiksirana i ne može je se uzdrmati. Ona kreće od roditelja koji je
psihijatrijski nije dobro, ali je istodobno obično visoko funkcionalan i,
naizgled, u redu u svim drugim aspektima. Dijete koje je zarobljeno u tu
zajedničku deluziju u riziku je da i samo razvije problematični psihijatrijski
profil. Upravo to i jest problem zaštite djeteta, i zato djeca koja su u takvoj
situaciji moraju biti izdvojena.
Tijekom protekle godine puno sam radila pomažući djeci u sklopu promjeni
sudske odluke s kojim će roditeljem živjeti i zatim sam radila s obje strane
obitelji nakon reunifikacije s nekoć 'zastrašujućim i omraženim' roditeljem. To
je posao koji zaista volim raditi zato što je iznimno pozitivan u smislu
prognoze i zato što se u periodu nakon reunifikacije tako puno može učiniti da
bi se djeci pomoglo postići ravnotežu u životu.
Dio toga mog rada bilo je snimanje riječi koje su izrekla
otuđena djeca prije i nakon reunifikacije, i mjerenje i nadzor nad načinima na
koje im se vraćaju uravnotežena uvjerenja o roditeljima. Ono što je u ovom
poslu fascinantno jesu riječi i fraze koje podjednako koriste gotovo sva
otuđena djeca s kojom sam radila prije i nakon reunifikacije, od kojih su
'najpopularnije' sljedeće:
Prije reunifikacije (u
slučajevima teškog otuđenja)
‘Zaista ga mrzim.’
‘Imao
je svoju šansu i propustio ju je.‘
‘Nikad mi nije bila dobra majka.’
‘Nije mi potreban.’
‘Ne
možeš me natjerati…‘
‘Moji su osjećaji važniji od njezinih.’
Nakon reunifikacije
(nakon preseljenja djeteta od roditelja otuđitelja s kojim je bilo u savezu)
‘Ona me je natjerala na to.’
‘Nisam se zapravo tako osjećala. Samo nisam znala što reći.’
‘Lagao
mi je.’
‘Osjećam se loše zbog onoga što sam učinio.‘
‘Sve to je bilo za mene zastrašujuće.’
Nakon reunifikacije (kad
je odnos s odbačenim roditeljem ponovno uspostavljen no dijete i dalje živi s
roditeljem s kojim je u savezu)
‘Samo želim da se slažu.’
‘Ne
želim se više u to uključivati.’
‘To me se ne tiče.’
‘Meni je u redu tako dugo dok se ne svađaju’
‘Volio bih da me izostavi iz toga’
Podebljane rečenice su one koje djeca s kojom radim koriste najčešće
ponavljaju. Već kad bismo samo njih uzeli u obzir pri opisivanju onoga što se
događa otuđenoj djeci, dobili bismo jasnu ideju u nanesenoj šteti. Otuđenje,
bilo da je nastalo ponašanjem jednoga roditelja protiv drugoga radi stvaranja
stanja enkapsulirane deluzije, ili je nastalo zbog borbe dvoje roditelja radi
kontrole nad djetetom, zbog koje je došlo do obrasca stvaranja saveza s jednim
i odbacivanja drugog roditelja, djeci uzrokuje ogromnu bol.
Prema riječima s popisa onoga što su mi rekla samo ove godine, o
otuđenju djeca govore ovo:
'Ne želim biti uključen. Voljela bih da me izostavi iz toga. Kad me uvuče
u to onda me prisiljava da govorim stvari koje ne mislim i zbog kojih se
osjećam loše kad shvatim da mi je lagao/lagala.'
Nije li to dovoljno da zaustavi svakog roditelja koji se koristi
otuđujućim ponašanjima radi izazivanja splittinga u djeteta?
U nekim slučajevima jest, međutim u drugim nije i nikad neće
biti i to zato što roditelj koji izaziva otuđenje obično pati od psihičkog ili
psihijatrijskog poremećaja pri kojem svoje neriješene probleme projicira na
dijete. To su slučajevi otuđenja pri kojima je jedini odgovor izdvajanje
djeteta od roditelja otuđitelja i preseljenje prije odbačenom roditelju (što je
zapravo promjena dinamike moći nad djetetom).
Ako pobliže pogledamo u dinamiku moći, upravo je ona lokus
problema u smislu upadanja djeteta u stanje enkapsulirane deluzije. Dinamika
moći u slučajevima otuđenja drugo je ključno područje mojeg interesa i ono
zahtijeva detaljnu analizu radi pružanja potrebne pomoći djeci u takvoj situaciji.
Upravo sad su moć i kontrola velike teme u politici u Velikoj Britaniji, a sad
je prisilna kontrola i kriminalizirana. Smatram da se prisilna kontrola nad
djetetom u situaciji otuđenja od roditelja također treba kriminalizirati zato
što je ona uzrok (i lijek) situacije kakvu vidimo.
U našem su društvu djeca pod kontrolom svojih roditelja. To
znamo i podržavamo. Kad ih roditelji kontroliraju zdravo, onda to nazivamo
sigurnošću i pozitivnim odgojem. Kad ih kontroliraju nezdravo, npr.
zanemarivanjem i zlostavljanjem, onda tražimo da država intervenira. Ono što
nedostaje našem razumijevanju moći i kontrole nad djecom jest razumijevanje
načina na koji su ona potpuno predana na milost i nemilost svojih roditelja, a
posebice u slučajevima razvoda roditelja. Ono što već dvadeset-pet godina,
koliko radim ovaj posao, smatram alarmantnim jest način na koji veliki broj
stručnjaka vidi djecu čiji se odnos s roditeljem s kojim ne žive kontrolira,
kao djecu koja se ponašaju sukladno svojoj slobodnoj volji. Djeca ne biraju
izgubiti jednog roditelja, ona su neurološki predodređena za privrženost što
većem broju odraslih u svojoj obitelji i to a) svojim biološkim nagonom za
preživljavanjem i b) svojom neurološki razvijenom privrženošću. Kad mi dijete
kaže da zaista mrzi roditelja i da je taj imao prilike i zaribao ih, ono što
čujem jest glas djeteta koje je manipulacijom stvarnosti prisiljeno činiti
izbore koji zapravo nisu njegovi.
I glasovi djece prije i nakon što im je pružena pomoć pri
reunifikaciji s roditeljem kojeg su odbacivala, jasno nam potvrđuju da je tomu
tako. Ne mogu smisliti sažetiji način predstavljanja problema od 'Ne želim
se više u to uključivati' što mi je nedavno reklo jedno dijete koje je
prije divlje odbijalo svoju majku, a sad je ponovno s njom.
Trebamo slušati te glasove i stvarati okolnosti u kojima djeca
nikad ne trebaju u to biti uključena. To možemo educiranjem roditelja i
prepoznavanjem rizika od reakcija otuđenja u sve djece koja se suočavaju s
razvodom roditelja, da bismo pojavu otuđenja mogli spriječiti, umjesto da je
moramo rješavati.
Što više radim s djecom nakon njihove reunifikacije s prije
odbačenim roditeljem, sve više razumijem koliko je prvenstveno nužno prekinuti
njihovu patnju zbog psihološkog splittinga. Povratak iz psihološkog splittinga
je bolan, on je emocionalno i psihički iscrpljujuć i djeca koja prolaze kroz
taj proces trebaju naš rad fokusiran na razuvjeravanje, preslagivanje
stajališta i ponovnu izgradnju djetetove sposobnosti povjerenja u odrasle oko sebe.
U osnovi, dijete koje je u psihološkom splittingu treba povesti
natrag u rano djetinjstvo (gdje se naknadno smjestilo stanje psihološkog
splittinga) i uporno i sustavno ga odgajati dok ponovno ne stane na čvrsto tlo
pod svojim nogama. Povjerenje prema drugima za djecu je najdragocjeniji dar
koji mogu dobiti od onih koji ih vole. Uništavanje toga povjerenja okrutno je,
abuzivno je i duboko je štetno za dugoročnu dobrobit djeteta. Roditelji koji su
bili odbačeni, a skrbe o djeci koja su na taj način bila zlostavljana, također
trebaju pomoć zato što je put oporavka njihove djece često kružan, uz mnoge
regresije, poskliznuća i padove.
Moj rad nakon reunifikacije potiče u meni potrebu prevencije,
edukacije i pomoći roditeljima da izbjegnu zamku otuđenja i štete koju ono
nanosi djeci. Ova zaista strašna, skrivena zečja rupa**
kroz koju se dijete uvlači u teme za odrasle, jedna je od onih u koje ne bismo
smjeli dopustiti ni jednom djetetu da u nju upadne. Izvođenje djeteta iz toga
svijeta okrenutog naglavačke, uči me da je čuvanje djece od upadanja u tu zečju
rupu od primarne važnosti.
_______________________
Poveznica na izvornik (copy-paste):
https://karenwoodall.wordpress.com/2016/07/30/supporting-children-after-reunification
Nema komentara:
Objavi komentar