Podrška djetetu nakon reunifikacije s prije odbačenim roditeljem

Namjeravala sam si uzeti pauzu do rujna, ali je, kao i obično, toliko puno zanimljivog rada na Klinici da moram podijeliti i s vama dio toga. Jedno od područja našeg rada koje raste jest podrška djeci i njihovim obiteljima nakon reunifikacije. Za mene je zaista uzbudljiv način na koji se fokusiramo na održavanje djeteta u uravnoteženom odnosu s oba roditelja.

Dijete koje je odbacilo jednog roditelja i ušlo u savez s drugim, koristeći splitting svojih osjećaja u potpuno dobre i potpuno loše kao mehanizam suočavanja sa stvarnošću, nalazi se na opasnom mjestu. Dijete koje obitava unutar enkapsulirane* deluzije svijeta roditelja s kojim je u savezu, ili roditelja otuđitelja, i njegova poremećenog viđenja ciljanog/odbačenog roditelja, nalazi se na još opasnijem mjestu.

Enkapsulirana deluzija je ona o kojoj piše Dr Childress i to je nešto što smo vidjeli i s čim smo više puta radili. Tamo gdje postoji, pokazuje jasno raspoznatljive kliničke znakove koji odražavaju zajednička uvjerenja djeteta i roditelja otuđitelja da je drugi roditelj opasan za dobrobit te stopljene dijade. Ta je deluzija fiksirana i ne može je se uzdrmati. Ona kreće od roditelja koji je psihijatrijski nije dobro, ali je istodobno obično visoko funkcionalan i, naizgled, u redu u svim drugim aspektima. Dijete koje je zarobljeno u tu zajedničku deluziju u riziku je da i samo razvije problematični psihijatrijski profil. Upravo to i jest problem zaštite djeteta, i zato djeca koja su u takvoj situaciji moraju biti izdvojena.

Tijekom protekle godine puno sam radila pomažući djeci u sklopu promjeni sudske odluke s kojim će roditeljem živjeti i zatim sam radila s obje strane obitelji nakon reunifikacije s nekoć 'zastrašujućim i omraženim' roditeljem. To je posao koji zaista volim raditi zato što je iznimno pozitivan u smislu prognoze i zato što se u periodu nakon reunifikacije tako puno može učiniti da bi se djeci pomoglo postići ravnotežu u životu.

Dio toga mog rada bilo je snimanje riječi koje su izrekla otuđena djeca prije i nakon reunifikacije, i mjerenje i nadzor nad načinima na koje im se vraćaju uravnotežena uvjerenja o roditeljima. Ono što je u ovom poslu fascinantno jesu riječi i fraze koje podjednako koriste gotovo sva otuđena djeca s kojom sam radila prije i nakon reunifikacije, od kojih su 'najpopularnije' sljedeće:

Prije reunifikacije (u slučajevima teškog otuđenja)

‘Zaista ga mrzim.’

‘Imao je svoju šansu i propustio ju je.‘

‘Nikad mi nije bila dobra majka.’

‘Nije mi potreban.’

‘Ne možeš me natjerati…‘

‘Moji su osjećaji važniji od njezinih.’

Nakon reunifikacije (nakon preseljenja djeteta od roditelja otuđitelja s kojim je bilo u savezu)

‘Ona me je natjerala na to.’

‘Nisam se zapravo tako osjećala. Samo nisam znala što reći.’

‘Lagao mi je.’

‘Osjećam se loše zbog onoga što sam učinio.‘

‘Sve to je bilo za mene zastrašujuće.’

Nakon reunifikacije (kad je odnos s odbačenim roditeljem ponovno uspostavljen no dijete i dalje živi s roditeljem s kojim je u savezu)

‘Samo želim da se slažu.’

‘Ne želim se više u to uključivati.’

‘To me se ne tiče.’

‘Meni je u redu tako dugo dok se ne svađaju’

‘Volio bih da me izostavi iz toga’

Podebljane rečenice su one koje djeca s kojom radim koriste najčešće ponavljaju. Već kad bismo samo njih uzeli u obzir pri opisivanju onoga što se događa otuđenoj djeci, dobili bismo jasnu ideju u nanesenoj šteti. Otuđenje, bilo da je nastalo ponašanjem jednoga roditelja protiv drugoga radi stvaranja stanja enkapsulirane deluzije, ili je nastalo zbog borbe dvoje roditelja radi kontrole nad djetetom, zbog koje je došlo do obrasca stvaranja saveza s jednim i odbacivanja drugog roditelja, djeci uzrokuje ogromnu bol.

Prema riječima s popisa onoga što su mi rekla samo ove godine, o otuđenju djeca govore ovo:

'Ne želim biti uključen. Voljela bih da me izostavi iz toga. Kad me uvuče u to onda me prisiljava da govorim stvari koje ne mislim i zbog kojih se osjećam loše kad shvatim da mi je lagao/lagala.'

Nije li to dovoljno da zaustavi svakog roditelja koji se koristi otuđujućim ponašanjima radi izazivanja splittinga u djeteta?

U nekim slučajevima jest, međutim u drugim nije i nikad neće biti i to zato što roditelj koji izaziva otuđenje obično pati od psihičkog ili psihijatrijskog poremećaja pri kojem svoje neriješene probleme projicira na dijete. To su slučajevi otuđenja pri kojima je jedini odgovor izdvajanje djeteta od roditelja otuđitelja i preseljenje prije odbačenom roditelju (što je zapravo promjena dinamike moći nad djetetom).

Ako pobliže pogledamo u dinamiku moći, upravo je ona lokus problema u smislu upadanja djeteta u stanje enkapsulirane deluzije. Dinamika moći u slučajevima otuđenja drugo je ključno područje mojeg interesa i ono zahtijeva detaljnu analizu radi pružanja potrebne pomoći djeci u takvoj situaciji. Upravo sad su moć i kontrola velike teme u politici u Velikoj Britaniji, a sad je prisilna kontrola i kriminalizirana. Smatram da se prisilna kontrola nad djetetom u situaciji otuđenja od roditelja također treba kriminalizirati zato što je ona uzrok (i lijek) situacije kakvu vidimo.

U našem su društvu djeca pod kontrolom svojih roditelja. To znamo i podržavamo. Kad ih roditelji kontroliraju zdravo, onda to nazivamo sigurnošću i pozitivnim odgojem. Kad ih kontroliraju nezdravo, npr. zanemarivanjem i zlostavljanjem, onda tražimo da država intervenira. Ono što nedostaje našem razumijevanju moći i kontrole nad djecom jest razumijevanje načina na koji su ona potpuno predana na milost i nemilost svojih roditelja, a posebice u slučajevima razvoda roditelja. Ono što već dvadeset-pet godina, koliko radim ovaj posao, smatram alarmantnim jest način na koji veliki broj stručnjaka vidi djecu čiji se odnos s roditeljem s kojim ne žive kontrolira, kao djecu koja se ponašaju sukladno svojoj slobodnoj volji. Djeca ne biraju izgubiti jednog roditelja, ona su neurološki predodređena za privrženost što većem broju odraslih u svojoj obitelji i to a) svojim biološkim nagonom za preživljavanjem i b) svojom neurološki razvijenom privrženošću. Kad mi dijete kaže da zaista mrzi roditelja i da je taj imao prilike i zaribao ih, ono što čujem jest glas djeteta koje je manipulacijom stvarnosti prisiljeno činiti izbore koji zapravo nisu njegovi.

I glasovi djece prije i nakon što im je pružena pomoć pri reunifikaciji s roditeljem kojeg su odbacivala, jasno nam potvrđuju da je tomu tako. Ne mogu smisliti sažetiji način predstavljanja problema od 'Ne želim se više u to uključivati' što mi je nedavno reklo jedno dijete koje je prije divlje odbijalo svoju majku, a sad je ponovno s njom.

Trebamo slušati te glasove i stvarati okolnosti u kojima djeca nikad ne trebaju u to biti uključena. To možemo educiranjem roditelja i prepoznavanjem rizika od reakcija otuđenja u sve djece koja se suočavaju s razvodom roditelja, da bismo pojavu otuđenja mogli spriječiti, umjesto da je moramo rješavati.

Što više radim s djecom nakon njihove reunifikacije s prije odbačenim roditeljem, sve više razumijem koliko je prvenstveno nužno prekinuti njihovu patnju zbog psihološkog splittinga. Povratak iz psihološkog splittinga je bolan, on je emocionalno i psihički iscrpljujuć i djeca koja prolaze kroz taj proces trebaju naš rad fokusiran na razuvjeravanje, preslagivanje stajališta i ponovnu izgradnju djetetove sposobnosti povjerenja u odrasle oko sebe.

U osnovi, dijete koje je u psihološkom splittingu treba povesti natrag u rano djetinjstvo (gdje se naknadno smjestilo stanje psihološkog splittinga) i uporno i sustavno ga odgajati dok ponovno ne stane na čvrsto tlo pod svojim nogama. Povjerenje prema drugima za djecu je najdragocjeniji dar koji mogu dobiti od onih koji ih vole. Uništavanje toga povjerenja okrutno je, abuzivno je i duboko je štetno za dugoročnu dobrobit djeteta. Roditelji koji su bili odbačeni, a skrbe o djeci koja su na taj način bila zlostavljana, također trebaju pomoć zato što je put oporavka njihove djece često kružan, uz mnoge regresije, poskliznuća i padove.

Moj rad nakon reunifikacije potiče u meni potrebu prevencije, edukacije i pomoći roditeljima da izbjegnu zamku otuđenja i štete koju ono nanosi djeci. Ova zaista strašna, skrivena zečja rupa** kroz koju se dijete uvlači u teme za odrasle, jedna je od onih u koje ne bismo smjeli dopustiti ni jednom djetetu da u nju upadne. Izvođenje djeteta iz toga svijeta okrenutog naglavačke, uči me da je čuvanje djece od upadanja u tu zečju rupu od primarne važnosti.

_______________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/07/30/supporting-children-after-reunification

---

* enkapsulirana = kognitivno (spoznajno) neprobojna ili nedodirnuta/nedodirljiva drugim kognitivnim (spoznajnim) domenama

** Upavši u zečju rupu, Alisa (u knjizi Alisa u zemlji čudesa) ulazi u bizarni i nerealni svijet u kojem ništa nije kao što izgleda.

Opasnost terapije u slučajevima otuđenja od roditelja

Odnedavno radim na preslagivanju načina diferencijacije radi tretmana u slučajevima otuđenja od roditelja u Velikoj Britaniji. Ovaj posao, jedan od sržnih izazova u Family Separation Clinic, započela sam 2010. kad sam pročitala formulacije Friedlandera and Waltersa u njihovu izvrsnom radu pod naslovom ‘When a Child Rejects a Parent: Tailoring the Intervention to Match the Problem.‘* Sad postoji i novi rad istih autora na istu temu u kojem definiraju put koji nazivaju Resist/Refuse Dynamic** i koji bi u radu trebalo slijediti. To je za mene jedini način na koji se svakom slučaju otuđenja od roditelja valja prići, zajedničkom intervencijom mentalnog zdravlja i sudskog postupka. Smatram da sve manje od toga pridonosi povećanju rizika od štete za dijete.

U Velikoj Britaniji smo, u smislu toga kako se gleda na otuđenje od roditelja, na čudnoj poziciji. Ovoga smo ljeta, npr., u vodećim medijima i pravnim časopisima čitali svjedočili iznimnom fokusu na ovaj problem. Čuo se glas pravnika o problemu, a mi koji radimo u areni mentalnog zdravlja dobili smo mogućnost govoriti više nego ikad. A ipak. A ipak…

Pravosudni pristupi rješavanju problema otuđenja od roditelja čini se da uglavnom slijede uvjerenje da postoji 'mekani' način rješavanja tih slučajeva i da je ono što im zaista treba, terapija. Ovaj općeniti pristup, koji mi se čini da u području prava potječe od nedostatka edukacije o stvarnosti onoga što zaista jest otuđenje od roditelja, ne da mi spavati. Zato što u trajnoj odlučnosti da u Veliku Britaniju uvedem ispravan način intervencije u slučajevima otuđenja od roditelja, ono što o tim slučajevima znamo jest da generička terapija ne samo da pogoršava problem u smislu zaštite djeteta, ona predstavlja rizik nanošenja štete djetetu. Što i jest razlog zašto, kad znamo da se radi o slučaju otuđenja od roditelja, Family Separation Clinic neće nuditi generičku terapiju koja nije pod nadzorom suda. I što i jest razlog zašto ćemo svoje intervencije pružati u slučajevima otuđenja od roditelja kad je postupanje suda onakvo kakvo treba biti.

Budimo u vezi s ovim sasvim jasni. Otuđenje od roditelja jest jedan oblik zlostavljanja djeteta. To je podmukao i osobito štetan oblik zlostavljanja pri kojem se djetetova stajališta u odnosu na njegove osjećaje za svakog od svojih roditelja stalno podrivaju u smjeru nastanka pojave pod nazivom psihološki splitting.

Splitting je nezreli obrambeni mehanizam koji se u ranom djetinjstvu mora prevladati na pravi način, da bi se postigla sposobnost doživljaja različitih osjećaja prema drugim ljudima. Prisiljavanje djeteta da uđe u takvo stanje uma, bilo svjesno ili nesvjesno, putem ponašanja koja podržavaju stvaranje saveza, jest zlostavljanje. U biti je to emocionalno i psihičko zlostavljanje koje je toliko štetno da su ponekad potrebne godine da ga dijete prevlada. Kao što mnogi znanstvenici diljem svijeta sad dokazuju, dugoročne posljedice prisiljavanja djeteta u psihički splitting pogubne su. Vrijeme je da svatko tko radi s obiteljima pogođenim ovim problemom postane toga svjestan, te da postane svjestan i rada u međunarodnoj znanstvenoj zajednici koji je usmjeren na zaštitu djeteta od toga. Znati ponešto i malo o otuđenju djeteta, nije dovoljno, zato što znanje o stvarnosti onoga s čim se djeca u tim okolnostima suočavaju čini da djelovanje na način koji pomaže djetetu postaje imperativ. Pristajanje na generičku terapiju umjesto da se snažno zalažemo za prilagođene intervencije za koje znamo da su ono što u takvim okolnostima djeluje, u mojoj knjizi nije prihvatljiva opcija, zato što bi to značilo svjesno prepuštanje djece štetnoj situaciji u kojoj se nalaze, kad nam je rješenje problema nadohvat ruke.

Friedlander i Walters nisu samo proizveli program onoga što djeluje, već su ga i ažurirali i obogatili. Zahvalna sam im za ono što sam od njih naučila, zato što to podupire naš rad u Family Separation Clinic i ohrabruje nas u ustrajanju na ispravnom načinu intervencije kad su djeca u poziciji otuđenosti. Osim toga, kad interveniramo na načine koji se temelje na dokazima, i kad vidimo pozitivne ishode naših intervencija (tijekom posljednjih 12 mjeseci postigli smo da je 21 dijete ponovno s roditeljem kojeg je odbacivalo), onda mirno spavam. Jednako kako liječnik ne bi liječio karcinom intervencijom za koju zna da ne djeluje samo zato da bi umirio neke ljude, mi u slučajevima otuđenja od roditelja ne nudimo intervencije za koje znamo da ne djeluju samo zato da bismo time usrećili neke ljude u pravosuđu. Postoji dokazan i provjeren način rada s otuđenjem od roditelja i on po svojoj prirod nije generički, ne podliježe istim pravilima povjerljivosti kao generička terapija i ne obavljaju ga stručnjaci mentalnog zdravlja izvan pravosudnog sustava. Rad s otuđenjem od roditelja zahtijeva specijalistički pristup i zahtijeva znanje, kompetencije i dokazane sposobnosti za izvlačenje djeteta iz stanja uma koje se naziva psihološki splitting. Taj rad također zahtijeva i kabanicu od teflona i veliku odlučnost da se stvar odradi na ispravan način, a ne na način koji održava status quo ili koji održava neke ljude zaštićenima u njihovoj zoni sigurnosti.

Usprkos naslovima u medijima, pred Velikom Britanijom je dug put do stvaranja educiranog kadra koji ima vještine potrebne za tretman u slučajevima otuđenja od roditelja. I to ne zbog nedostatka dokaza, niti zbog nedostatka međunarodnih znanstvenih istraživanja. Problem otuđenja od roditelja na obiteljskim se sudovima još ne razumije pravilno, još se smatra kontroverznim i još nije svuda podjednako prihvaćen. Dok to ne bude, dužnost je svakoga tko radi u tom području, da educira i informira i pokazuje moć ispravne intervencije koja je prilagođena na ispravan način i koju osigurava moć suda. Smatram da sve manje od toga predstavlja moguće ulaženje u savez s dinamikom otuđenja i da povećava rizik štete koja se nanosi djetetu.

Sad je vrijeme za manje priče i više dokumentiranih ishoda.

Zato što, kad se radi o pomoći otuđenoj djeci, postupci govore tisuću puta glasnije nego što bi to riječi ikad mogle.

Kao dio poriva Family Separation Clinic da u Veliku Britaniju uvede intervencije za koje je dokazano da su djelotvorne u radu s djecom pogođenom otuđenjem od roditelja, napisat ćemo ocijenjene studije slučajeva o nekim od ishoda u našem radu s obiteljima u posljednjih pet godina. Neke od njih sastavni su dio moje doktorske disertacije, dok su druge napisane za objavljivanje nakon ocjene drugih stručnjaka. Sljedeća faza rada u Family Separation Clinic jest stvaranje baze transparentnih dokaza koja će pridonijeti razvoju ispravnih puteva tretmana otuđenja od roditelja u Velikoj Britaniji. To je sve sukladno svim međunarodnim istraživanjima i kao takvo ne sadrži ni jednu vrstu generičke terapije izvan pravosudnog sustava.

Smatramo da je stvarno otuđenje od roditelja jedan oblik zlostavljanja djeteta koje se danas na obiteljskim sudovima najčešće ne prepoznaje, zato što, kad se bave razvodom ili rastavom, kroče krajolikom 'on je rekao/ona je rekla'. Naš je cilj istražiti stvarnost otuđenja od roditelja i pokazati način rada kojim se postižu uspješni ishodi za djecu i roditelje pogođene otuđenjem. Ne nudimo generičku terapiju i ne želimo da nas se smatra takvima. Naš je rad po svojoj prirodi specijalistički i fokusira se samo na one slučajeve otuđenja od roditelja koje su kao takve dijagnosticirali kliničari, a ne na one koje su dijagnosticirali sami roditelji. Radimo samo onda kad je dokazano da postoji otuđenje od roditelja, ili gdje dokazi upućuju na to da se radi o slučaju otuđenja temeljem djetetova otpora/odbijanja. Ne prihvaćamo slučajeve gdje takva ponašanja nisu prisutna i ne smatramo slučajeve konfliktne dinamike među roditeljima automatki i otuđenjem od roditelja. Samo u slučajevima kad dijete apsolutno odbija odnos s jednim roditeljem ili gdje postoje klinički markeri psihološkog splittinga smatramo da bi slučaj mogao biti otuđenje od roditelja i prihvaćamo ga radi procjene potrebne prije intervencije. To je zato što, kad interveniramo, to činimo brzo, temeljem toga što je pravosuđe dobro postavilo rješenje problema djeteta. Vrlo je važno da svatko tko razmatra korištenje naših usluga razumije ove sržne elemente, zato što puno više slučajeva ne prihvaćamo nego što prihvaćamo, jer svi slučajevi poteškoća koje dijete proživljava zbog odnosa nakon razvoda roditelja nisu otuđenje od roditelja.

___________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/07/28/on-the-perils-of-therapy-in-alienation-cases/

---

* 'Kad dijete odbacuje roditelja: Prilagodba intervencije stvarnom problemu'

** 'Dinamika otpor/odbijanje'

Ponovno uspostavljanje odnosa s djetetom

Razmišljam o složenosti ponovnog uspostavljanja odnosa roditelj-dijete. Kako god se ponovno povežete s djetetom, pred vama su izazovi. Jedan od najvećih je kad se dijete vrati radi uspostavljanja odnosa s vama a još je u odnosu s roditeljem otuđiteljem. To je teško, ali je dobro ako djetetu u tome možete pomoći, zato što time podržavate reintegraciju njegova podijeljenog razmišljanja i pomažete mu normalizirati razumijevanje sebe samog u svijetu u kojem su ljudi istodobno i dobri i loši. Ovo je djelić Healing section* iz naše knjige.

Djetetu koje je i dalje u odnosu s roditeljem otuđiteljem mora se pomoći da bi svladalo psihološke zadatke prerade prošlosti u zdravu budućnost. U tom smislu, kao roditelj otuđenog djeteta, imate najteži zadatak pomaganja djetetu da prođe kroz faze cijeljenja bez odvajanja od roditelja koji je izazvao problem. Ovo su faze rada na tome:

Faza	Psihološki zadatak za dijete	Kako pomoći djetetu da svlada zadatak
1.	Odvajanje od otuđenja	Pomozite djetetu da sebe vidi kao osobu odvojenu od roditelja otuđitelja. Razgovarajte i pohvalite njegovu sposobnost da ponovno uspostavi odnos s vama.
2.	Povrat sposobnosti da misli vlastite misli.	Pomozite djetetu u provjeri stvarnosti izjavnim i upitnim rečenicama. Jesam li ja osoba kakva si mislio da jesam? Jesam li tu i pomažem li ti?
3.	Uklanjanje uvjerenja da ste opasni.	Postavite granice, činite ono što kažete da ćete činiti, dopustite djetetu da ih preispituje, čvrsto držite granice, bez agresivnosti.
4.	Preslagivanje djetotovog razumijevanje prošlosti pri čemu ono počinje uviđati da uzroci njegova ponašanja nisu bile činjenice, već ono što je bilo navedeno misliti da su činjenice.	Budite ono što jeste, a ne ono što je roditelj otuđitelj djetetu rekao da jeste. Ako je taj roditelj rekao da ste agresivni, budite smireni i opušteni. Shvatite što je djetetu rečeno, i budite, bez iznimke, drugačiji od toga.
5.	Ponovna izgradnja povjerenja u vas, za što treba vremena i što zahtjeva da se djetetu oprosti kad to traži. Dijete koje je bilo otuđeno zna da je njegovo ponašanje bilo štetno i potreban mu je osjećaj da može tražiti i dobiti oprost.	Ako dijete traži oprost, dajte mu ga. Ako dijete traži da priznate nešto što se dogodilo, priznajte. No, ako dijete traži da priznate nešto što se nije dogodilo, pomozite mu da razumije da mu sjećanja možda nisu tako stvarna kako ono misli da jesu. Neke vježbe koje u tome pomažu nalaze se na kraju knjige.
6.	Preslagivanje odnosa s roditeljem otuđiteljem pri čemu dijete mora naučiti kako se odnositi prema tom roditelju na načine koji su sigurni za dijete. To se može na način da se pomogne djetetu da razumije koja su od ponašanja toga roditelja s kojima se dijete suočilo bila takva da su dijete dovela do ponašanja tijekom otuđenja.	Kad dijete počne pričati o roditelju otuđiteju, potvrdite ono što znate da je istinito, ali mu nemojte dopustiti ocrnjivanje koje bi se moglo pretvoriti u odbacivanje toga roditelja. To bi samo produljilo podijeljeno razmišljanje i stvorilo osjećaj krivnje koji bi u konačnici mogao dovesti do povratka djeteta roditelju otuđitelju.
7.	Učenje kako živjeti integrirani unutarnji život u kojem u ljudima vidimo i dobro i loše. Učenje kako razočarati ljude bez osjećaja da će zato nastati smak svijeta. To je vrlo važan zadatak za dijete koje je proživjelo da mu je psihičko biće bilo podijeljeno u viđenje svijeta kao dobrog ili lošeg i može trajati dulje od bilo kojeg prethodnog zadatka.	Pomozite djetetu da nauči da je svatko i dobar i loš i da ne mora svoje osjećaje podijeliti u savršeno dobro i savršeno loše. Govorite lijepo o onom što je roditelj otuđitelj dobro činio za dijete i ohrabrite dijete da to uvidi te to pohvalite. Prepoznajte ono što nije bilo dobro i to imenujte. Pomozite djetetu da razumije da ne treba skrbiti o potrebama roditelja.

Ovaj rad s djetetom može biti sporadičan ili intenzivan, sve ovisi je li vaše dijete u stanju izdržati utjecaj roditelja otuđitelja ili je još pod njegovim snažnim utjecajem. Kako god se vaše dijete vratilo u vaš život, bilo da su to pojedinačni događaji koji se ponavljaju svakih nekoliko mjeseci, ili je dijete stalno s vama, kad se dijete potakne u proces ponovnog uspostavljanja odnosa, rijetko se događa da se taj proces prekine i da se ne dovrši. Razina bliskosti s djetetom će varirati, neka će djeca željeti biti uključena u vaš život od sad pa nadalje, druga će biti distanciranija dok se pokušavaju snaći u odnosu s vama. To ćete vidjeti s vremenom kako vaše dijete bude nastojalo svladavati psihološke zadatke koji mu pomažu razviti nezavisan osjećaj sama sebe. Rad s djetetom od vas zahtijeva strpljenje i razumijevanje, kao i znanje i volju da djelujete na način da djetetu pružite ono što mu nedostaje već niz godina, stabilan i dosljedan, predvidljiv i zdrav odnos s roditeljem.

_____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/05/03/rebuilding-your-relationship-with-your-alienated-child/

---

* Dio o cjeljenju

Posramljivanje i okrivljavanje žrtve

Čula sam kraj Panorama Programme o samoubojstvima muškaraca u Velikoj Britaniji. Iako znam ponešto o samoubojstvima muškaraca i razumijem neke od stvari koje se gomilaju protiv muškaraca izazivajući gubitak nade i spiralu očaja, ipak sam bila šokirana kad sam čula da se u Velikoj Britaniji svakoga tjedna ubije 100 muškaraca.

100 muškaraca tjedno. To je vodeći uzrok smrti u muškaraca mlađih od 50 godina. To se u našoj zemlji događa upravo sada a ipak, osim poziva 'da o tome razgovaraju', do sad nemamo nacionalnu strategiju, nemamo svijesti o onome što se događa i nemamo stvarnu ideju o tome što činiti, osim što muškarcima kažemo da o tome razgovaraju.

Dakle, sve je to njihova pogreška, i kad bi samo mogli biti malo više kao žene i o tome razgovarati, sve bi bilo u redu. Je li to naša strategija? Da učinimo da muškarci budu više kao žene i sve će biti u redu? Prema direktorici Calmzone, Jane Powell, jest. Powell, koja je prošle godine zaustavila preventivni program, rekavši

"odgovor je u… jednostavno o tome razgovarati… u tom smislu, to je besplatno."

i onda je nastavila govoriti o tome kako je tijekom godina nastala ogromna kulturalna promjena za žene, uz implikaciju da, kad bi muškarci samo ustrajali i razgovarali o tome, stope samoubojstava među njima bi pale i to ne bi koštalo ni lipe.

Jesam li jedina koja se na ovo zaprepastila? Prva mi je reakcija bila smjeh na besmislenu ideju da je sve što muškarci trebaju učiniti razgovarati o svojim osjećajima i onda više neće htjeti počiniti samoubojstvo. Druga mi je reakcija bila ozbiljna zabrinutost koja je prerasla u ljutnju kad sam shvatila da je sama ideja koja je izložena u tom dokumentarcu zapravo feministički konstrukt da kad bi muškarci bili više kao žene i kad bi razgovarali o svojim osjećajima, njihov ih očaj ne bi odvukao u smrt. Pogledajmo što razgovor o tome čini muškarcima koji su u najvećem riziku od samoubojstva u Velikoj Britaniji.

Muškarci ispod pedesete žive krhki život koji se temelji na ćudima žena s kojima žive i na njihovu blagoslovu da su dovoljno dobri muževi ili partneri.

Ako muškarac u tome ne uspije i ako supruga ili partnerica odluči da je kraj braka, što mu se događa?

a) njegovo se ponašanje rutinski analizira kao ponašanje koje se bazira na njegovoj inherentnoj povlaštenosti u vladavini patrijarhata. Prosuđuje ga se kao manjkavog zato što je muškarac i zato što su muškarci povlašteni a žene nisu;

b) od njega se traži da se iseli iz kuće u kojoj živi;

c) i ostavi svoju djecu

ili

č) on jedne večeri dolazi u praznu kuću, a supruge i djece nema;

ć) smatra ga se počiniteljem, mora da je kriv zato što je muškarac;

d) suočava se sa sustavnom diskriminacijom u službama kojima se obraća za pomoć, uključujući čak i one koje su uspostavljene zato da ga podrže, zato što je njihovo sržno uvjerenje da ako on o tome razgovara, manja je mogućnost da će se ubiti. U međuvremenu je on beskućnik, prisilno odvojen od svoje djece i

dž) prisiljen je plaćati 20% svojeg bruto prihoda radi uzdržavanja djece koju može viđati ako je majku volja to dopustiti;

đ) kad uđe u sustav za dodjelu stanova, kaže mu se da nema prednost, pa provodi puno vremena spavajući na kaučima svojih prijatelja ili živi s majkom i ocem, ili čak odlazi na ulicu i postaje jedan od onih nevidljivih, jedan od onih o kojima ne brinemo zato što su beskućnici i to mora da je njihova pogreška, zar ne?

e) Kad uz pomoć Suda pokušava vidjeti svoju djecu, za to plaća financijski, emocionalno, psihološki i fizički;

f) traži vidjeti djecu i popunjava obrazac za obvezno savjetovanje u Centru za socijalnu skrb, nakon savjetovanja ga šalju na medijaciju, što on čini. Majka njegove djece to, međutim, odbija, zato što je presložila njihov međusobni odnos i putem 'podizanja svijesti' shvatila da je nasilan… već je osuđen, ali on to još ne zna;

g) odlazi na sud i utvrđuje se ono što mu se pruža sad kad ga se smatra manjkavim ocem, tj. kontakt. Kontakt s djecom, istom onom koju je držao na svojim rukama onoga dana kad su rođena, kad im je obećao sve na svijetu. Sad mu je dopušteno da s njima ima 'kontakt';

h) kad su iznesene optužbe, kontakt se prekida i kazneni Sud traje jednu godinu ili dulje da bi presudio da nije kriv;

i) sad ga djeca više ne žele vidjeti, previše je tužan, previše mu je loše, previše nije ono što tata treba biti;

j) odlazi ponovno na Sud u vjeri da će dobiti pravdu i sa Suda izlazi zdrobljen, prisiljavan, zlostavljen i posramljen;

k) pati od PTSP-a;

l) njegov posao pati već dulje vremena, sad mu prijeti otkaz;

lj) gubitak posla je posljednja kap, sad je beskućnik, bez djece, bez posla i bezvrijedan;

m) od lokalnih službi traži pomoć i tamo mu kažu da sve što treba učiniti jest razgovarati o tomu;

n) tetura van na cestu i pita se zašto se jednostavno ne baci pod onaj autobus, koga briga?

nj) bezvoljno živi iz dana u dan, prijatelji su od njega digli ruke, ili su se pod utjecajem njegove bivše okrenuli protiv njega;

o) majka mu je ozbiljno zabrinuta ali ne može doprijeti do njega;

p) počinje planirati kako da prekine bol;

r) jednog se jutra budi nakon što je prethodne noći pio da ga mine bol zbog gubitka koji je pretrpio i posttraumatskog stresa zbog kojeg mu se stalno po glavi mota isto pitanje… što sam tako jako loše učinio?

s) ne može se više nositi s tim, o tome govori i s tim živi predugo;

š) zna da mu majka danas nije kod kuće;

t) uzima konop iz garaže.

Da je bar o tome razgovarao…

Reći muškarcima koji se suočavaju s vanjskim barijerama i preprekama, neka razgovaraju o tome da bi ostvarili ono što ih čini mentalno stabilnima i zdravima, jest kao vikanje uz vjetar 10 bofora u nadi da će to osoba na drugom brdu čuti. Ono što je bolesno u tome da se muškarcima koji se suočavaju s tim razinama diskriminacije kaže 'razgovarajte o tome', jest sličnost sa stavljanjem flastera na rez nakon operacije na otvorenom srcu u nadi da će to s vremenom zacijeliti. To što činimo muškarcima je loše, nije zdravo i definitivno nema veze s ravnopravnošću.

Za one koji smatraju da me to što pišem o muškarcima svrstava među aktiviste za muška prava i za one koji u to vjeruju zato što sam napustila feminizam ovakav kakav jest, diskriminatorni kult za ženska prava a ne za ravnopravnost, poručujem da nisam aktivistica ni za što osim za ravnopravnost, onakvu kakva se temelji na omogućavanju i muškarcima i ženama da budu tko jesu i različiti, a ne isti. Također sam netko tko vjeruje da, ako zaista trebamo biti ravnopravno, pravedno i pravično društvo, u kojem naši dječaci i djevojčice mogu rasti i imati izbore u životu, moramo razumjeti da se okrivljavanje žrtve ne događa samo ženama, već i muškarcima, također. A okrivljavanje žrtve jest nešto što počinje kad vidimo borbu muškaraca i žena koji je moraju voditi sami. Upravo se to događa kad muškarcima koji se suočavaju s barijerama sustava da ostvare svoju dobrobit, kažemo da će se bolje osjećati ako budu 'o tome razgovarali'.

Ono što se događa kad muškarci o tome razgovaraju jest kolektivni početak procesa posramljivanja muškaraca. Kad se popnu na zgrade da bi ukazali na svoju tragediju, onda su neodgovorni rasipnici koji nikako ne bi smjeli imati išta sa svojom djecom, kad marširaju za svoja prava, kažemo da su nasilnici i da pokazuju svoje pravo lice, a kad počine samoubojstvo, kažemo da bi im bilo dobro samo da su o tome razgovarali. Posramljivanje. Široko raspostranjeno u našoj kulturi. To je loše i to je ubijanje muškaraca po stopi od 100 tjedno u Velikoj Britaniji.

Umjesto da muškarcima kažemo da o tome razgovaraju, nije li vrijeme da oni među nama koji žele pravičniji*, sigurniji i pravedniji svijet za svoju djecu učine nešto u vezi s tim?

I pri tom ne mislim 'da o tome razgovaraju'.

_____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/04/14/man-shaming-and-victim-blaming-the-a-z-of-male-suicide-in-the-uk/

---

* pravično je ono što se odnosi na sigurnu prosudbu u vezi s nečim

Nasilje nad djecom kad lažno optužuju za seksualno zlostavljanje - način otuđenja od roditelja

U Family Separation Clinic radimo s obiteljima gdje djeca iznose optužbe za seksualno zlostavljanje protiv nekad voljenog roditelja. Ove optužbe, koje djeca iznose protiv majke ili oca, često se pojavljuju u različitim fazama razvoda. Također su često ključna značajka naročite konfiguracije unutar obitelji u kojoj prisilna kontrola igra veliku ulogu.
Prisilna kontrola najlakše se prepoznaje kad je muškarac vrši nad ženom. To je zato što su ženske skupine definirale obrasce prisilne kontrole u odnosima definirale kao nešto što se odnosi samo na muške patrijarhalne privilegije u njihovoj primjeni moći nad ženama. Iz perspektive mentalnog zdravlja, to je jednostrani i pomalo naivni pristup razumijevanju vrlo ozbiljnog problema prisilne kontrole. Kontrole koja se u obiteljima provodi i horizontalno, tj. među ljudima koji su u međusobnom partnerskom odnosu, ili vertikalno, tj. među ljudima koji su u obiteljskom odnosu. Horizontalni odnosi mogu uključivati braću i sestre, koji mogu igrati ulogu u povećanju moći prisilne kontrole ili je i sami provoditi. I djeca mogu postati kontrolirajuća, iako moć kojom mogu vršiti prisilu nije tako jaka kao što bi bila da su odrasli.
Međutim, kad se djeca povuku od jednog roditelja i kad ih roditelj s kojim su u savezu u tome podržava i uzdiže u ulogu nekoga tko donosi odluke, ona postaju zaista moćna. Tad optužbe za seksualno zlostavljanje mogu u obitelji povećati moć i kontrolu o kojoj samo kraljevi mogu sanjati. Zamislite dijete koje to shvati - jedna riječ od mene i sve i svatko zastaje. Kakvu bi veću razinu moći i kontrole itko mogao imati nad bilo kojim ljudskim bićem? To je moć koju dijete stječe iznoseći lažne optužbe protiv roditelja. I nije samo roditelj s kojim je dijete u savezu onaj koji djetetu u ruke daje tu moć.
Pravna definicija Prisilne kontrole jest: Bilo kakav incident ili niz incidenata kontrole, prisile, prijetećeg ponašanja, nasilja ili zlostavljanja između osoba u dobi od 16 godina ili starijih. Ova definicija za koju sve grupe za ženska prava tvrde da se odnosi samo na mušku patrijarhalnu moć nad ženama, opisuje obrasce ponašanja koje stručnjaci mentalnog zdravlja viđaju u mnogim obiteljima, posebice u slučajevima visoko konfliktnog razvoda. Incidenti kontrolirajućeg ponašanja koji uključuju mučenje nekoga na način da povjeruje da više nikad neće vidjeti svoju djecu, prijetnje da će maknuti, ozlijediti ili ubiti sebe i djecu, rekonstrukcija povijesti da bi se nekoga mučilo uvjeravanjem da je nasilan, uvjeravanje nekoga da je učinio nešto što nije i korištenje institucija da bi se osobu izbacilo iz doma i iz života djece, sve su to primjeri prisilne kontrole, jedino što ih se rijetko prepoznaje kao takve. Zašto?
U postojećoj klimi, gdje smo okruženi histerijom epidemije zlostavljanja djece, to je savršena mogućnost za svakog roditelja koji nastoji iskoristiti prisilnu kontrolu u procesu razvoda. Djeluj odmah, razmišljaj kasnije, čini se da je slogan većine stručnjaka, uključujući Policiju i Državno odvjetništvo. Optužbe koje iznose djeca, koje su slabe i koje jedva da opstanu do prvog ročišta, prosljeđuju se kaznenom Sudu dok se roditelji guše u agoniji iščekujući postupanje suda. Djelujući u toksičnom kotlu prenaglašavanja djetetovih želja i osjećaja, potpuno se zanemaruju potrebe djece da ih se ne stavlja u tako strahovito zlostavljajuće situacije. Kao što sam već prije pisala, dovesti dijete u situaciju da vjeruje da je bilo seksualno zlostavljano, posebno je veliko nasilje nad djetetom, a ipak nesvjesni stručnjaci prepuštaju to dijete makinacijama roditelja otuđitelja mjesecima, a ponekad i godinama prije nego što se kazneni postupak provede. I onda su iznenađeni kad se iznesu nove optužbe, optužbe za koje je odmah jasno da su neistinite, zato što dijete, više mjeseci, a ponekad i godina, nije bilo ni blizu roditelja kojeg optužuje za zlostavljanje.
Djeluj odmah, razmišljaj kasnije nastaje iz više elemenata uvjerenja stručnjaka, u kombinaciji sa zahtjevima socijalne sredine.
Oslanjanje na feminističku praksu u radu s obiteljima koja uči da su žene inherentno u lošijem položaju, a muškarci su inherentno u boljem položaju. To od stručnjaka zahtijeva da vjeruje da žena uvijek djeluje u vlastitom i djetetovom najboljem interesu, a protiv opasnoga muškarca.
Previše gorljivo oslanjanje na želje i osjećaje djece pri određivanju ishoda, skupa sa sklonošću da se potpuno zanemare potrebe djece za odnosom s obje strane njihovih obitelji.
Otkriće da su 1970-tih djeca bila zlostavljana ali se u toj kulturi njihovi glasovi nisu čuli, i želja da se to ispravi na način da se u 21. stoljeću djeca vide i čuju na način da se pretjeruje zbog povijesnih pogrešaka. U biti, želje, i osjećaji, uvjerenja i optužbe djece smatraju se evanđeljem kako za ispravljanje načina na koji se s djecom postupalo sedamdesetih TAKO I za pokazivanje da se takve stvari ponovno ne mogu dogoditi.
Činjenica je da su mnogi stručnjaci koji rade u sustavu skrbi o djeci u sedamdesetima prošlog stoljeća bili djeca, i kao takvi vrlo vjerojatno nesvjesno popravljaju vlastita iskustva života u kulturi u kojoj se djecu moglo zlostavljati zato što ih se nije vidjelo ni čulo.
Taj je mentalitet natopio sve razine sustava koji se bave razvedenim obiteljima i smatra se najboljom praksom u grupama koje zagovaraju ženska prava, a koje besramno govore o educiranju žena i podizanju svijesti o tome da su zlostavljane. Takav rad možda ima svoje mjesto u svijetu borbe za prava, no ima li mu mjesta u podršci obiteljima tijekom teškog procesa razvoda? Posebice kad djeca, osobe na koje promjene najviše utječu, trebaju pomoć pri kojoj se ne radi o majčinim pravima već o njihovim emocionalnim i psihološkim potrebama? Ja tvrdim ne, nema mu mjesta. Zapravo tvrdim da je pogrešno dopustiti političkoj ideologiji koja uvjerava stručnjake da su sve žene podložne opasnim muškarcima, da bude temelj za praksu stručnjaka. Kad se to dogodi, potpuno se previđa stvarno zlostavljanje koje djeca trpe, ono zlostavljanje kad postaju vodiči za prisilnu kontrolu koju jedan roditelj provodi protiv drugog roditelja.
Najčešće, ako se radi o kontroli žene nad muškarcem, ona se ne prepoznaje ili se u nju ne vjeruje. Čak i kad ta žena koristi dijete kao oružje da postigne željeni cilj, koji je brisanje muškarca iz njezina i djetetova života. Ako se dogodi da muškarac koristi tu razinu kontrole, to se puno spremnije prepoznaje, i temeljem toga se puno spremnije djeluje (iako ne uvijek). Bilo kako, dijete koje se koristi kao vodič, jest zlostavljano dijete, a posebno je zlostavljano kad su u pitanju lažne optužbe za seksualno zlostavljanje. I, što je još važnije, koja uopće za to briga?
Izvan feminističke paradigme, kad analiza prisilne kontrole ne ovisi o uvjerenju da svijetom upravlja patrijarhat i da su sve žene podređene vladavini muškaraca, stvarnost života je ta da se obrasci prisilne kontrole viđaju u mnogim obiteljskim odnosima diljem zemlje. I onaj koji posjeduje tu moć i kontrolu jednako može biti žena kao i muškarac. U ovom svijetu (koji nazivam stvarnošću), postoje obiteljski obrasci koji naviješćuju da će se dijete koristiti za postizanje željenog ishoda. Jedan od tih obrazaca je stopljeni dijadni odnos između majke djeteta i njezine vlastite majke, posebice ako je i ona bila razvedena ili rastavljena (i posebice ako je to bio visoko konfliktni razvod, ili ako je ta njezina majka doživjela narcističku povredu). U tom scenariju, majka i njezina majka preslaguju "pravu" obitelj kao roditelji djeteta i stvaraju situaciju u kojoj je izbačeni otac demonizirani predstavnik i sebe i majčinog oca, tj. djetetova djeda. Taj obrazac može ići još dalje u prošlost, gdje je i prabaka stopljena s bakom i majkom u sumnjičavom, ljutitom i osvetničkom savezu, koji kolektivno projicira krivnju i negativnost na današnjeg odbačenog oca djeteta. Nemoguće je da se dijete koje je u njihovoj skrbi obrani od tog spoja straha, anksioznosti, okrivljavanja i negativnosti. To je dijete koje će najvjerojatnije upasti u obrazac lažnog optuživanja, to je dijete čije će optužbe najvjerojatnije eskalirati i u lažne optužbe za seksualno zlostavljanje.
Postoje ovakvi savezi u kojima ima i djedova, međutim je djed u takvoj dinamici često tih, obespravljen, teroriziran ili jednostavno odsutan duhom ako već nije i tijelom. Takvi muškarci znaju svoje mjesto i ne prelaze nikakve granice. Takvi muškarci znaju da nešto nije u redu, ali nisu u stanju ništa učiniti u vezi s tim. Takvi muškarci znaju da bi reći istinu izazvalo takvu uzrujanost da bi i oni bili odbačeni. U podsvjesnom i nesvjesnom svijetu takvih saveza, na djelu su mnoge zabrane da se progovori. Muškarci u tome svijetu često će činiti što i kad mogu da bi ublažili ono najgore, ali su nemoćni u strukturi u kojoj je osoba koja se smatra najslabijom novo-okrunjeni kralj ili kraljica kojem je data sva moć za nanošenje štete onome kojega stopljena skupina zlostavlja.
I onda u ovakav scenarij gdje djeca iznose lažne optužbe za seksualno zlostavljanje ulazi stručnjak koji nema svijesti o otuđenju. Ulazak stručnjaka, iako bismo se nadali da će rasvijetliti stvarni problem, često brzo djeluje tako da jednostavno ukorijeni i učvrsti problem, onemogućujući da se dijete oslobodi sad i možda se neće osloboditi još dugo. Stručnjak koji nema svijesti o otuđenju, umjesto da traži objektivnu istinu, oslanja se na svoju "intuiciju" koja se temelji na kombinaciji uvjerenja križanih s obrazovanjem, a ta je kombinacija uronjena u prevladavajuće kulturalne stavove vremena. U 21. stoljeću to izgleda ovako –
1. Žene i djeca uvijek govore istinu.
2. Gdje ima dima seksualnog zlostavljanja, ima i vatre.
3. Dijete se mora zaštiti od roditelja kojeg optužuje.
4. Djetetove želje i osjećaji su iznad svega, mora se vjerovati onomu što dijete kaže.
Što meni, kad to promatram, izgleda kao neka vrsta praznovjernog hokus-pokusa iz vremena lova na vještice i masovne panike, a ne kao promišljeni pristup koji je znanstveno utemeljen.
Svakako, u društvu 21. stoljeća koje skrbi o pravdi i jednakosti i pravičnosti, prava vrsta prakse koja pruža djeci sigurnost, izgledala bi ovako:
1. Koje su okolnosti tih optužbi?
2. Koji fizički i/ili materijalni dokazi potvrđuju te optužbe?
3. Koje su prednosti za obitelj gdje dijete živi od tih djetetovih optužbi?
4. Koji je gubitak za roditelja s kojim dijete ne živi?
5. Koji su povijesni obrasci moći i kontrole u toj obitelji i kako su se ti obrasci koristili tijekom razvoda?
6. Ako se dokaže da su optužbe lažne, tko onda zapravo zlostavlja dijete?
7. Što moramo učiniti da bi dijete od toga zaštitili u budućnosti?
U Family Separation Clinic razvijamo protokole procjene koji omogućuju razumijevanje kako se i zašto dijete prisiljava u iznošenje lažnih optužbi za zlostavljanje. Također razmatramo obiteljske obrasce koji stvaraju uvjete za takve optužbe. Radeći to, bilježimo iskustva roditelja koji su bili tako optuženi a za koje se dokazalo da su bili nedužni. Pratimo i ishode za djecu u takvim okolnostima, i oni, već na prvi pogled, ne izgledaju dobro. Djeca u takvim okolnostima gube ne jednog, već dva roditelja. Jednoga gube zbog optužbi i zato što sporost kaznenog postupka daje drugom roditelju puno vremena da dovrši svoj projekt otuđenja. Drugoga, zato što roditelj koji inducira dijete u optužbe nije zdrav i kad se cijeli postupak završi i kad je bitka dobivena i dijete je potpuno otuđeno, taj se roditelj vraća u stanje fokusiranosti na vlastite potrebe, koristeći dijete za njihovo zadovoljavanje. Daleko od pogleda stručnjaka, bez skrbi obitelji i bez moći da spriječi štetu, to se dijete često urušava u kopiju roditelja koji ga zlostavlja. I tako disfunkcija prelazi s generacije na generaciju. Jer nema kontrole naših djelatnika socijalne skrbi zato što su toliko uronjeni u političku ideologiju da nisu u stanju vidjeti stvarnost iskrivljenih uvjerenja kojima se hrane.
Kad su prisiljena iznositi lažne optužbe za seksualno zlostavljanje, djeca pate. Ona pate zato što im je, skupa s voljenim roditeljem, oduzeto i njihovo djetinjstvo. Sve im je to oduzeto zato što ih netko koristi da bi nametnuo prisilnu kontrolu (često uz podršku uključenih stručnjaka). Roditelji u takvim okolnostima trebaju pomoć, ne podizanje svijesti, već intervenciju koja će podržati njihova prava.
Djeca u takvim okolnostima trebaju spašavanje.
____________________________
Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2015/04/09/alienation-watch-the-abuse-that-children-suffer-when-they-make-false-allegations-of-sexual-abuse/

O našem radu u Velikoj Britaniji i šire

Dok čekam da mi se rame odblokira (što može biti uskoro ili tek za više mjeseci – tko zna), želim ažurirati podatke o tome što radimo u Family Separation Clinic u Londonu i o izravnim uslugama koje pružamo obiteljima.

Grupa za diskusiju Grupa za diskusiju radi, hvala za povratne informacije od onih koji je već koriste. Povratne informacije do sad kažu da je grupa korisna i da pruža dobrodošli prostor za diskusiju, ali je pomalo izvan kontrole u smislu toga kako je uspostavljena i vremenski zahtjevna kad se traže stari komentari da biste našli temu koju želite komentirati.

Zato sam uspostavila nove stranice s nazivima koji će vam omogućiti lakše nalaženje onoga što želite komentirati, isprobajte ih kroz neko vrijeme i javite što mislite. Kao što znate to je testiranje prije nego što uspostavimo Parental Alienation Direct koji ima forume uređene tako da će vam omogućiti lako praćenje razgovora.

Parental Alienation Direct* Uspostava PAD poklopit će se s objavljivanjem naše knjige od strane SAD nakladnika. Objavljivanje nove knjige samopomoći i nove stranice označit će pomak u našem fokusu s razvoja izravnih usluga samopomoći obiteljima natrag na razvoj protokola i istraživanja onoga što pomaže otuđenoj djeci i njihovim obiteljima. Želimo da vam PAD i nova knjiga pruže polazište za pomoć sebi samima, da ojačaju vašu bazu znanja i vještina kao potporu vašoj djeci i obitelji tijekom trajanja ovoga složenog i teškog problema. Želimo vam pomoći da budete roditelj sa sviješću o otuđenju koji može spremnije surađivati sa stručnjacima na uviđanju problema i želimo da imate više podrške tijekom početnog dijela svojeg puta, da biste stručnjacima, kad počnete raditi s njima, mogli lakše pomoći pri uvidu u problem. PAD i nova knjiga bit će s vama ove jeseni.

Family Perspectives** Ove ćemo jeseni najaviti novo partnerstvo putem kojega ćemo provoditi novi program reunifikacije pod nazivom Family Perspectives. To je intenzivan pristup reunifikaciji koji je testiran i dokazano funkcionalan u teškim slučajevima otuđenja koji uključuju izdvajanje djeteta od roditelja otuđitelja. Pogodan je za djecu koja su u velikom otporu i koja su teško otuđena. Family Perspectives daje model za sud koji omogućava brzu promjenu dječjeg otuđenog ponašanja. Također se fokusira na postizanje ravnoteže u životima djece na način da koliko je moguće osigurava da djeca sačuvaju odnos s obje strane svojih obitelji.

Family Separation Clinic*** Klinika će nastaviti pružati coaching podršku otuđenim roditeljima i raditi s obiteljima savjetodavno i terapeutski. Također ćemo ojačati naše usluge koje se temelje na radu sudova. Radi pružanja ovih usluga na jesen će nam se pridružiti novi suradnici.

Istraživanje U Klinici smo uključeni u istraživanje i 2016/17 nastavljamo s dva projekta.

Prvi je o našem radu s otuđenom djecom i njihovim obiteljima gdje ćemo procjenjivati ishode rada s petnaestero djece koja su našim radom reunificirana sa svojim roditeljima. Rezultate ovoga rada objavljivat ćemo po fazama. Zaključke i preporuke za protokole u Velikoj Britaniji za rad s otuđenom djecom i njihovim obiteljima objavit ćemo na kraju ovoga projekta 2019/20.

Drugi projekt koji se odnosi na razvoj, bit će usmjeren na poveznicu između sudskog postupka i intervencije stručnjaka mentalnog zdravlja za koju znamo da je u tim slučajevima učinkovita. To je veliki istraživački pothvat koji će trajati sljedeće četiri godine.

Edukacija Nastavit ćemo pružati savjetodavne usluge lokalnim vlastima, socijalnoj skrbi i drugima koji se bave obiteljima. Ove smo godine educirali policiju u Škotskoj putem Judicial Studies Institute¨ u Edingburghu, socijalne radnike u Dublinu i djelatnike socijalne skrbi u Engleskoj. Educirali smo ih kako će koristiti našu trijažu i o načinima diferencijacije u radu s otuđenom djecom i njihovim obiteljima. Također smo kao konzultanti surađivali s lokalnim vlastima u slučajevima teškog otuđenja u Londonu, Berdfordshiru i u Lincolnshiru. Početkom rujna održat ćemo trodnevnu edukaciju za djelatnike Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba u Hrvatskoj. Radujemo se da ćemo pomoći djelatnicima u Zagrebu u pružanju usluga obiteljima u Hrvatskoj prema modelu koji koristimo u našoj Klinici.

Usluge podrške nakon reunifikacije Već smo neko vrijeme svjesni da postoji potreba za uslugama podrške nakon reunifikacije otuđene djece s roditeljem kojeg su prije odbijala. Na Klinici ne nudimo samo procjenu otuđenja od roditelja, također radimo i na reunifikaciji. To radimo koristeći široku lepezu pristupa i smatramo uspjehom kad dijete ponovno viđa roditelja kojeg je prije odbijalo. Trajnim uspjehom smatramo kad postignemo da je dijete u stanju viđati oba roditelja i izmjenjivati boravak s njima. Pružamo usluge Sudu i obiteljima da bismo pomogli da se to omogući. Naše usluge potpore nakon reunifikacije sve više pomažu obiteljima presložiti dinamiku koja je uzrok otuđenja i zaštititi djecu od otuđenja u budućnosti.

Ishodi koji se temelje na dokazima Osim što govorimo i pišemo o otuđenju, također ga i uspješno rješavamo. Od rujna 2015 sedmero smo djece reunificirali s roditeljima koje su prije odbijali u čistim i hibridnim slučajevima otuđenja. Imamo popis roditelja koji su spremni govoriti o našem radu i kako smo im pomogli.

Naravno, postoje slučajevi u kojima naša intervencija nije mogla pomoći oslobođenju djeteta, to se obično događa kad procjena i intervencija nisu dovoljno čvrsto povezane sa sudskim postupkom te time nema dovoljne povezanost među stručnjacima koji rade na slučaju.

Ovo je iznimno složeno područje rada i otpori postoje na svakoj mogućoj razini. Rad na ovom području zahtijeva razumijevanje koncentričnih krugova pritisaka na djecu od strane roditelja, stručnjaka i djelatnika drugih sustava. Nerazumijevanje ovoga i previđanje nedostatka svijesti o otuđenju u tim koncentričnim krugovima može prouzročiti fatalne pogreške zbog kojih djeca ostaju zarobljena u paklu u kojem koriste takve mehanizme suočavanja pri kojima odbacuju jednog roditelja i ulaze u savez s drugim.

Naši ishodi koji se temelje na dokazima temelje se na uspješnim slučajevima i sljedeće se godine koncentriramo na dva područja:

a) snimanje govora djece koja se oporavljaju od otuđenja i

b) opisima svih naših uspješnih slučajeva radi vanjske procjene. Želimo biti sigurni da se naš rad čvrsto temelji na dokazima, da bi se naš doprinos razvoju radne skupine svjesne otuđenja u Velikoj Britaniji temeljio na onome što znamo da je učinkovito i što smo pokazali da jest učinkovito, umjesto na retorici koja se temelji samo na istraživanjima.

Čekajući da mi se rame oporavi, nadam se da će snalaženje na našim stranicama Grupe za diskusiju biti malo lakše. Nastavite mi slati povratne informacije, to će pomoći razvoju novih foruma. Nastavite mi slati svoje ideje i razmišljanja o svemu što se odnosi na otuđenje da bih mogla pisati ono što će biti korisno i drugima.

Family Separation Clinic nastavlja pružati svoje suluge, iako do kasnog rujna ne možemo primati nove predbilježbe zbog rada na reunifikaciji i posebnoj skrbi za skupinu obitelji s kojima intenzivno radim.

_____________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/07/03/update-on-our-work-in-the-uk-and-beyond/

---

* Otuđenje roditelja izravno

** Obiteljska stajališta

*** Klinika za razvedene obitelji

¨ Institut za pravosudne studije

Susret s golubom

Zablokirano rame je iskustvo koje u izvjesnom smislu mijenja život. Mijenja ga zbog fizičkih ograničenja koja postavlja i zbog toga kako duboko utječe na razmišljanje o načinima na koje život teče bez obzira na blokade, prekide i zapletaje. Koliko god bili fizički ograničeni, život u nama teče. Koliko god vrata bila zatvorena u umu otuđenog djeteta, u njima i dalje teče život. Život je tijek, ljubav liječi, blokade i prepreke su emocionalni zapletaji koji se stvaraju i love nas u mrežu priča satkanih generacijama prije nas.

Zablokirano rame znači da trenutačno ne mogu voziti automobil i zato puno vremena provodim u vlaku putujući diljem zemlje da bih obavljala svoj posao. Ovoga tjedna, dok sam sjedila i jela sendvič na stanici kod Londonskog mosta, do mene se dogegao golub tražeći očima mrvice hrane. Gledala sam ga dok je svoj pogled fokusirao na hranu i razmišljala sam o tome kako je, bez obzira na činjenicu da je imao samo jednu nogu, da je vjerojatno bio toliko star da je njegovo vrijeme parenja prošlo i da je većinu svojeg vremena provodio gladujući, i dalje vio vođen životnom snagom koja je u njemu tekla. Dok sam tako razmiljala spustila sam komadić jajeta na pod i promatrala ga kako je uživao jedući ga. Pomislila sam kako nisam znala da golubovi jedu jaja. Tko bi pomislio da golubovi i ljudi imaju toliko toga zajedničkog? Dok sam kradomice hranila goluba, pogledali smo se u trenutku tihe komunikacije i tijek života zbog kojeg sam stvorenju koje bi mnogi smatrali štetočinom dala ono što sam imala, pokazao mi je duboku istinu o životu.

Mi smo samo vodiči za život koji želi živjeti i naša je svrha na ovom planetu ne naštetiti ili ozlijediti jedni druge već pomagati da život teče što je slobodnije moguće. Životu nije svrha skupljati materijalna dobra za sebe, nije sakupljati ili imati, već biti. Svrha je imati odnose s drugima i dijeliti, dijeliti ljubav koja je ozdravljujuća sila tako da svi možemo biti što bliže radosti življenja. Radosti koja se najistinskije izražava kad teče ljubav i kad je sljedeća generacija otvorena za sve ono što život može ponuditi. Svrha našeg života nije da ga živimo zatvoreni, ustrašeni i zablokirani.

No, kad se dogodi otuđenje, zatvorenost, ustrašenost i zablokiranost je ono što osjećaju mnoge obitelji. Otuđenje je u samoj svojoj biti zablokiranost stvorena zapletajem koji nastaje od ozljeda koje se možda nisu ni dogodile u našoj generaciji. Roditelji koji otuđuju djecu često igraju prema tekstu koji je napisao netko drugi i nesvjesno održavaju zapletaje s kojima su sami odrastali, utkivajući ih u svijest svoje vlastite djece u prisilnom ponavljanju koje slijedi ritam koji bubnja netko drugi. Pomaganje djeci koja su tako zarobljena jest oslobađanje te djece od zapletaja da bi mogla ponovno biti vodiči. Pomaganje roditelju ili možda i baki ili djedu od kojih te blokade potječu, dio je našeg posla.

Tijekom nekoliko proteklih tjedana spojili smo još petero djece s roditeljima i način na koji smo to učinili bio je uklanjanje blokada i raspetljavanje nizova koji su dijete držali zarobljenim. U nedavnoj reunifikaciji koju smo proveli Nick i ja zajedno, seljenje djece iz neprijateljskog i odbijajućeg u ono nasmijano, koje teče, trajalo je ispod dva sata i pokazalo je moć rada uz transgeneracijsko forenzično znanje o tome što je uzrok blokada otuđenja i što je potrebno za oslobađanje ponovnog protoka ljubavi u djece.

Zato što se život nikad potpunije ne izražava nego kad teče prirodno kroz djecu. Nikad nije življi, kreativniji, znatiželjniji i puniji mogućnosti nego kad je dijete otvoreno za sve sile koje kroz njega teku. Kao rijeka u punom tijeku, životna sila koja teče kroz dijete snažna je. Kad brana na rijeci života, zbog obveze da nosi terete i poteškoće drugih ljudi, uspori i promijeni tok rijeke, tu se razvija otuđenje i djetetove energije kanaliziraju se u nešto drugo. To nešto drugo je ono što isijava iz nekog u djetetovoj blizini, kroz koga život ne teče. Utjecaji, svjesni ili ne, žive u neizrečenom, neproživljenom životu nezdravog roditelja i prenose se da bi postali mreže uvjerenja i ponašanja koje ograničavaju dijete i prisiljavaju ga da se prikloni na ovaj ili onaj način da bi služilo potrebama roditelja. Kad se na život stavi takva zapreka, on počinje stagnirati i dijete se zatvara, ograničavajući svoj život na svijet u kojem je i roditelj zarobljen, okružen strahom, obranama i okrivljavanjem.

Nije moguće dijete osloboditi od otuđenja ako ne obratimo pažnju na izvor otuđenja. Niti je moguće osloboditi dijete od otuđenja bez unošenja ljubavi u urušen obiteljski sustav. Terapija, u kojoj obitelj sjedi u sobi s nekim jednom tjedno ne može u igru uvesti ozdravljujuće sile, to se ne postiže razgovorom. Ozdravljenje od otuđenja je rad i bivanje, ne samo znanje, i potreban je aktivan proces, a ne promatranje i statičnost.

Neki nedavni uspjesi u našem radu na reunifikaciji pokazali su mi da dijete ne mora izgubiti roditelja da bi ponovno imalo onog roditelja kojeg je odbacilo. Pokazali su mi da se otuđenu djecu može osloboditi da bi imala odnos s oba roditelja i da raditi na tome nije raditi ovdje i sad, već u prošlosti, s transgeneracijskom traumom koja se prenosi na sljedeće generacije. Uspjesi koje smo nedavno imali jasno su mi pokazali da kad se uklone blokade i barijere, ljubav ponovno slobodno teče kroz djecu i njihov je kapacitet da se to omogući neumanjen. Uklanjanje straha i pružanje nade donosi promjene u obitelji koje su u takvim okolnostima, i kad se to dogodi, podjela na dobro i loše nestaje u svijesti obitelji. Presretna sam zbog tih nedavnih postignuća, koje za mene odražava susret s golubom ovoga tjedna, a koji mi je omogućilo zablokirano rame koje sam smatrala nečim lošim, ali sve više mislim da mi je to bilo potrebno. Potrebno da bih usporila i bila. Potrebno da bih zastala i osluhnula. Potrebno da bih učila.

Život želi da ga se živi i ozdravljivanje obitelji koje je pogodilo otuđenje odnosi se na raspetljivanje prošlosti i dopuštanje životu da teče. A tamo gdje život teče, teče i ljubav. Upravo ona ljubav koja cijeli rane stvorene strahom.

Kao što su nam nedavne reunifikacije pokazale, ako 'ušutkamo' roditelja otuđitelja i damo mu mogućnost cijeljenja, ako stavimo dijete u situaciju u kojoj može doživjeti puni tijek ljubavi od roditelja kojeg je odbacilo i damo tom djetetu dopuštenje, ono će izroniti netaknuto i otvorena srca.

Reunifikacija kakva je ovdje opisana može se ostvariti kad je prisila prema roditelju otuđitelju da se promijeni stvorena zajedničkom intervencijom stručnjaka mentalnog zdravlja i stručnjaka pravosuđa. Roditelji koji utječu na svoju djecu, bilo svjesno ili ne, nastavit će s tim sve dok ih se u tome ne spriječi. Zato 'terapija' bez prisile od strane Suda, ne pomaže. Ljubav teče kad je dijete oslobođeno, ali dijete ne može biti oslobođeno samo terapijom. Kako god razumjeli gore napisani tekst, ne zaboravite da se naše iskustvo u Family Separation Clinic (gdje svakodnevno radimo s otuđenom djecom i njihovim obiteljima) temelji na korištenju terapijskih strategija u kombinaciji s forenzičnim analizama generacijske traume i sudskog postupka. Nikad ne dopustite nikom da vam kaže da sama terapija može riješiti ovaj problem, jer ne može. Problem najčešće ima svoje korijene u prošlim generacijama i ponašanja koja se vide u roditelja koji ga izaziva u djeteta složena su i isprepletena u djelovanjima koja se temelje na strahu i kontroli. Da ga se riješi potrebno je razumijevanje koncentričnih krugova unutar kojih se dijete nalazi, i potrebna je hrabrost da se upotrijebe najsnažnije prisile na promjenu.

____________________________

Poveznica na izvornik: https://karenwoodall.wordpress.com/2016/07/09/an-encounter-with-a-pigeon/