Ego-distoni svijet otuđenog djeteta

Objavljeno 07.11.2016.

Ovdje, uz more, izranja mi ona naročita sposobnost analize osjećaja svijeta u kojem obitavaju otuđena djeca, što mi daje perspektivu i kritičku procjenu njihova puta oporavka. To vrijeme refleksije i razmatranja jest nešto što sam ugradila u svoju praksu još prije jednog desetljeća. Pravilo je da, nakon dvanaest tjedana intenzivnog rada s djecom, uzimam pauzu radi razmišljanja, refleksije i pisanja o slučajevima na kojima radim. U ovom je poslu ključno stvoriti i sačuvati takvu strukturu i mogućnost odmaka, zato što ego-distono* (negativno) intrapsihičko (internalizirano) iskustvo otuđenog djeteta posjeduje posebnu kvalitetu koja može dovesti do senzornog preopterećenja, što stručnjake dovodi u rizik gubitka sposobnosti donošenja formulacija, a što zauzvrat vodi do potvrdne predrasude**.

Iako je svaki slučaj otuđenja djetata različit i svaka obitelj ima svoje osobitosti, svijet otuđene djece izgleda vrlo slično. Glavni su igrači jedinstveni na svoj način, no obitelji koje okružuju otuđeno dijete imaju izrazito puno sličnosti, što nam omogućuje temeljnu platformu za ulazak u taj svijet. Prije sam pisala kako ulazak u svijet otuđenog djeteta podsjeća na odlazak u šumu s torbom punom vrpci koje treba vezati na drveće da bismo mogli pronaći svoj put natrag. Ulazak u prostor odnosa takvih obitelji bez sumnje zahtijeva sposobnost stavljanja takvih oznaka da bi se počelo razumijevati kako nastaje otuđenje. Te su obitelji, gdje su difuzna razgraničenja uobičajena i gdje su međugeneracijski savezi čvrsto ukopani, kao najgušća šuma, duboka i tiha, osim povremenog pucketanja drva i glasanja ptice tu i tamo, kao šuma u kojoj se teško snaći. Ulazeći u te šume, naivnom stručnjaku ne treba puno i već se izgubio i nije se u stanju vratiti. Ulaženje bez pravih alata i pravog razumijevanja, znači da će prerano doći do suočavanja s roditeljem otuđiteljem koji nastoji blokirati napredak. Tek kad smo u stanju kročiti polako i pažljivo i kad imamo sve potrebne alate za ulazak u najdublje, najmračnije dijelove šume, možemo naći djecu skrivenu u spletu otuđenja i izvući ih s toga mjesta.

Djeca ne postaju uvijek otuđena zbog otvorenog ponašanja jednoga roditelja protiv drugog, iako često radim i s takvim slučajevima. Ponekad postaju otuđena zbog kulture u kojoj živi obitelj i zbog načina na koji u toj obitelji postoje skrivena ponašanja koja izgledaju normalna, ali to nisu. To su one obitelji koje najčešće skrivaju obrasce transgeneracijske traume, u kojima međugeneracijske dijade stvaraju okvir unutar kojega tajnovitost i tajni savezi djeluju u smjeru demonizacije drugog roditelja. Tad djeca bivaju zaključana u šumskoj kućici s vješticom, kao u popularnim bajkama, ili skreću s puta pa zato nalete na vuka. Intrapsihički svijet otuđenog djeteta lako je opisati pomoću narodnih pripovijesti i bajki, iako sretni završeci kojima težimo nisu usmjereni na dobro, već na mogućnost da se djeci pomogne da uvide da roditelji mogu biti istodobno i loši i dobri. Prevladavanje infantilnog psihološkog splittinga jest krajnji cilj tretmana.

Nedavno me je dijete koje se oporavlja od otuđenja nazvalo Mary Popins, što mi, osim toga što godi mojoj trajnoj ljubavi za taj film i podržava moju fantaziju da ću kad porastem biti Mary Poppins, puno govori o tome kakvu sam ulogu odigrala u životu toga djeteta. Tamo gdje je u intrapsihičkom svijetu bio kaos, sad je red. Gdje je intrapsihički svijet bio ego-distoni, sad postoji ravnoteža negativnog i pozitivnog. Ono što zaista treba otuđenom djetetu jest vodič koji će ga izvesti iz šume i dovesti u svijet u kojem je ponovno izgrađena hijerarhija autoriteta i u kojem odgovornost za dobrobit djece ponovno preuzimaju odrasli. Kad se to dogodi, intrapsihički se svijet smiruje, ponovno je miran i nestaju čudovišta koja su nastanjivala taj krajolik.

Postoji razlog zašto otuđena djeca govore istovjetne stvari i zašto sanjaju o sličnim stvarima i crtaju slike koje prikazuju slične teme. Crteži otuđenog djeteta prikazat će vukove, očnjake, noževe, puške, ubadanja i druge stvari koje ozlijeđuju tijelo. Njihovi će snovi biti o tome da ih se proganja, zatvara u ormare ili druga tamna mjesta i kidnapira. Otuđena djeca govore o tome da ih se odvodi, ozlijeđuje, terorizira i prijeti im se, ona će naći lokvice straha u svojem intrapsihičkom svijetu i na njima će graditi priču koja ih oslobađa od užasa koji osjećaju. Užasa kojem nije uzrok zdrav roditelj koji ih voli a odgurnut je u stranu, već strah i tjeskoba od roditelja otuđitelja u intrapsihičkom svijetu bez osobnih razgraničenja i u kojem čudovišta, duhovi i druge strahote vrebaju svijest roditelja otuđitelja koja se kao osmozom dijeli s djetetom. Bilo da je dijete na to pripremljeno otvorenim opisima užasa od strane roditelja otuđitelja, ili svjedočenjem iracionalnim strahovima toga roditelja, krajnji je rezultat isti, dijete postaje obavijeno intrapsihičkim svijetom iskustva noćne more gdje je jedina opcija priklanjanje roditelju otuđitelju u ego-distonom iskustvu. Kad dijete jednom zakorači u taj prostor, često će mu pridonijeti i vlastitim zastrašujućim prikazima ozljeđivanja koje povlači iz zrcaljenja između sebe i roditelja otuđitelja. To je zastrašujuće potonuće u ludilo iz kojega mnoga djeca mogu izroniti samo ako su izuzeta iz skrbi toga roditelja.

Rad u tom prostoru za stručnjaka je uznemirujući, stresan i zastrašujući. Pri tom je radu važno biti potpuno svjestan opasnosti rada u intrapsihičkom svijetu. Ključna je vještina znati kako ući u taj svijet i početi uklanjati čudovišta i smirivati stravu. Ta vještina podrazumijeva sposobnost stručnjaka da se ubaci između roditelja otuđitelja i djeteta tijekom dovoljno dugo vremena da može povući negativni transfer (kad se roditelj prema stručnjaku počne ponašati kao da je taj stručnjak ciljani roditelj) i pretvoriti ga u pozitivnu projekciju ili, ako to nije moguće, razabrati da to nije moguće i naći način za poduzimanje drastičnijih postupaka. To zahtijeva zdrav razum i, kao što sam prije napisala, sposobnost da se nosi kaput od teflona. To nije standardna terapija, već je dubinski relacijski rad cijele osobe i zahtijeva da ga se sagleda do samog kraja, zato što u protivnom dijete ostavljamo u prostoru očaja.

Postoje i oni koje se mora ostaviti u tom prostoru, kad je intrapsihički svijet previše složen i kad su sve intervencije bile neuspješne***. Ta djeca, jednako kao i ona kojoj sam pomogla, ostaju sa mnom u mislima.

Vani kiši i vjetar zavija oko kuće. Unutra, uz svjetlo vatre i toplinu i sigurnost svijeta odraslih koji me okružuje, mogu razmišljati o intrapsihičkom svijetu otuđenog djeteta s distancom i uvidom. Pritom ponovno uviđam kako je taj problem jedna od najbolje skrivenih strahota s kojom se djeca suočavaju i kako se, kad ih pogodi otuđenje, lopov prikrada u njihovo djetinjstvo da bi uništio mir nesvjesnog iskustva koje im po pravu pripada. Otuđenje, kao kradljivac djetinjstva djece, kojeg stvaraju odrasli, neprepoznato je od strane društva i još uvijek nepriznato od strane previše ljudi.

To je sramota u nesvjesnim životima svih nas i jednoga će dana biti i prepoznata kao istinsko zlostavljanje djece.

_________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/11/06/working-in-the-egodystonic-world-of-the-alienated-child/

---

*termin označava elemente ponašanja, misli, poriva i stavova neke osobe koji su toj osobi neprihvatljivi i stvaraju u te osobe anksioznost

** engl. "confirmation bias" – kad vjerujemo ono što što želimo vjerovati

*** tj. kad sud nije naredio izdvajanje djeteta od roditelja otuđitelja. U slučajevima kad je to sud naredio, prema iskustvu Karen Woodall, dijete je "povratilo" odnos s prije odbačenim roditeljem unutar 20 minuta do 6 dana.

O metodama rada u Family Separation Clinic

Objavljeno 20.10.2016.

S otuđenom djecom radim već niz godina. Razumijem ih i razumijem kako im pomoći. Također im pomažem osloboditi se zarobljenosti u mentalni sklop jednog roditelja i ponovno ih povezati s roditeljem kojeg su bila naučena mrziti ili prema kojem su bila naučena osjećati strah. Znam da se kad im pomognem, u njihove živote vraća zdravlje i da su oslobođena života ispunjenog borbom i nesigurnošću. To nije lak posao, posebice u koncentričnim krugovima sudskog postupka, ali je potreban. Rad usred psihološkog ratnog područja jest iscrpljujući, ali kad se svjetla ponovno upale i djeca izrone iz svojeg zamrznutog i potisnutog stanja uma, to ispunjava.

Način na koji kao stručnjaci svjesni otuđenja radimo to što radimo, često je predmet kritiziranja od strane roditelja otuđitelja od kojih se mnogi žale i raspravljaju o našem radu. To je jednostavno dio posla svakog stručnjaka koji radi ovaj posao, zato što se on ne može obavljati tako da svi budu sve vrijeme zadovoljni. Niti se može obavljati promičući ideju da oboje roditelja pridonosi problemu, ni šaljući svakoga na neku vrstu terapije što je omiljeni pristup nesigurnih i nesvjesnih stručnjaka kojima nedostaju razumijevanje, vještine i hrabrost da učine ono što je zaista potrebno. Da bi netko na ovom području radio uspješno (a pod uspješnim podrazumijevam izvlačenje djece iz reakcije otuđenja), on/a mora slijediti jasne radne modele koji su kao praksa stručnjaka svjesnih otuđenja priznati diljem svijeta.

Metode rada uspješnog stručnjaka koji se bavi otuđenjem istovjetne su diljem svijeta. One se temelje na istraživanjima, postignutom uspjehu, hrabrosti i odlučnosti stručnjaka koji obavljaju taj posao. Divim se svima koji imaju odlučnosti učiniti za djecu ono što je potrebno i koji su spremni suočiti se s problemima. Postoje hrabri ljudi koji nemaju straha od pomicanja granica fiksiranog i rigidnog načina razmišljanja. Postoje ljudi koji donose promjene u živote djece, a rezultat je cijeljenje nove generacije. Zajedno s odbačenim roditeljima koji prihvaćaju izazov da bi svojoj djeci omogućili novi život i sigurnu skrb koja iz ozdravljuje, ti hrabri stručnjaci spašavaju živote djece s kojom rade.

Osjećam zahvalost i uvažavam one koji su radi djece spremni misliti drugačije kao i one koji su na ovom području radili prije mene. Nema nas puno u ovoj zemlji, ali pozdravljam one koji ovaj posao rade skupa sa mnom, kao i one koji su ga obavljali prije mene (nije bilo puno stručnjaka u praksi, osim sjajne Val Proven koja je poznata po svojim vještinama i upornosti). Srž mojeg integriteta je uvažavanje onih koji prepoznaju i rade diljem svijeta koristeći iste temeljne postavke.

Najavila sam da ću početi otvarati vrata saznanja o našem pristupu radu s otuđenom djecom i metodama našeg uspješnog rada s djecom. Na ovo treba obratiti pažnju ako želite uspješne ishode od stručnjaka koji radi s vašim otuđenim djetetom. Ovo treba tražiti od svakoga tko se nudi kao stručnjak za reunifikaciju otuđene djece s roditeljima. Tražite od vašeg stručnjaka da vam objasni što radi u slučajevima otuđenja i kako to radi. Ne zaboravite tražiti popis ljudi kojima su pomogli i s kojima možete razgovarati. Ako vaš stručnjak to ne može pružiti, nemojte s njim trošiti svoje vrijeme i novac.§

Kako radimo to što radimo u Family Separation Clinic

Forenzički analiziramo dokumentaciju o slučajevima s kojima radimo, analiziramo motive uključenih ljudi iz više različitih kutova sve dok ne formiramo formulaciju kako se to dogodilo. Zatim se sastajemo s ljudima da bismo testirali hipoteze.

Sastajemo se s djetetom i temeljem toga sastanka uviđamo dubinu i stupanj reakcije otuđenja.

Sastajemo se s odbačenim roditeljem i procjenjujemo njegovu izdržljivost, snagu, doprinose (ako ih ima) nastanku otuđenja te razvijamo strategiju podrške tijekom faze reunifikacije.

Sastajemo se s roditeljem koji utječe na dijete i doznajemo o motivima, okidačima, negativnom transferu i svim čimbenicima koje bismo mogli upotrijebiti da bismo postigli promjenu ponašanja toga roditelja.

Izrađujemo plan.

Dajemo plan sudu i tražimo višesmjernu odluku koja nam omogućava provesti ono što trebamo.

Koristimo mogućnost robusnih posljedica da bismo postigli promjene ponašanja i držimo ih se.

Radimo u kratkim periodima od 12 tjedana uz izvješća po fazama, sve unutar stroge kontrole od strane suda.

Preporučamo promjenu odluke o roditeljskoj skrbi – izuzimanje djeteta kad za to postoje indikacije i to provodimo. Oduzimanje otuđene djece od roditelja nije lako, ali je potrebno u najloženijim i najštetnijim slučajevima.

Nakon takve promjene odluke, pružamo usluge djetetu i OBA roditelja.

Nakon izuzimanja i preseljenja djeteta, u najtežim slučajevima koristimo 90-dnevni protokol odvojenosti djeteta od roditelja otuđitelja.

Koristimo kontakt pod nadzorom s prije odabranim roditeljem otuđiteljem, da bismo zaštitili dijete u situaciji promjene odluke o roditeljskoj skrbi.

Radimo na tome da dijete zadrži odnos s oba roditelja sve vrijeme, čak i kad je taj odnos s roditeljem otuđiteljem ograničen i pod nadzorom.

Da bismo postigli promjene koristimo ugovore o ponašanju i čvrstu sudsku kontrolu da bismo održali terapeutski okvir dok se ne postigne promjena u djeteta.

Kad je potrebno, također formiramo timove i radimo s vodećim kliničarima. Pomoću timova terapeuta, nezavisnih socijalnih radnika, medijatora i koordinatora roditeljstva, dovodimo do brze promjene u životu djeteta.

Ništa od navedenoga nije standardna terapija i tu se ne radi o sjedenju u sobi i razgovoru. Sve navedeno odnosi se na promjenu dinamike u životu djeteta da bi se potakla promjena koja djetetu omogućava oslobođenje iz pozicije zarobljeništva u kojoj se nalazi.

Sve navedeno odnosi se na promjenu težišta moći i upravljanje tom promjenom radi pomoći djetetu.

Ove metode rada sukladne su s metodama koje se u uspješnom radu s otuđenom djecom koriste diljem svijeta. Što god vam netko rekao, ni terapija razgovorom, ni terapija igrom, ni uvjeravanje roditelja otuđitelja i njihove djece ne pomažu rješavanju reakcije otuđenja u djeteta. Samo intervencije posložene kako sam opisala mogu stvoriti promjenu dinamike koja oslobađa dijete od reakcije otuđenja.

To nije lagan posao. I nije za one slaba srca. Uz njega dolaze pritužbe, negativni transfer, zbrkane i mračne dinamike i ljudi koji se žale na metode rada.

No, ne dajte se zavarati. Ako ono što vam terapeut pokazuje ne izgleda kao sve ovdje navedeno, onda ne provodi tretman za rješavanje otuđenja. Jedini dokaz učinkovitosti metoda rada u slučajevima otuđenja jesu rezultati. 

Ostalo spada u svijet mašte.*

_____________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/20/on-the-working-methods-of-the-family-separation-clinic/

---

§ Zaštita privatnosti djece i obitelji podrazumijeva se pa se zato ovdje i ne spominje.

* Dio koji se odnosi na mogućnost naručivanja ispušten je. Oni koji se dovoljno služe engleskim jezikom da bi se mogli naručiti na tretman, lako će taj dio teksta naći u izvorniku na poveznici i razumjeti ga bez prijevoda.

Jednostavno je

Objavljeno 14.10.2016.

Posljednjih je dana moj rad s obiteljima i na sudu bio, recimo to tako, ne sasvim zadovoljavajući, usprkos uspješnim ishodima koje smo za djecu postigli na tom putu. Razmišljajući o tome počela sam shvaćati da se to događa zato što izgleda kao da radim s obiteljima koristeći tupa oruđa u ratnoj zoni. Slušajući što drugi po svijetu rade na ovom području, shvaćam da nisam sama koja se tako osjeća. Djeci koja su otuđena od roditelja trebaju bolji načini pomaganja. Kao i bolji način koji pomaže većem strupnju cijeljenja a koji bi se primjenjivao u psihološkoj ratnoj zoni kad sud treba biti protektivni faktor pomažući da obavimo svoj posao.

Otuđena djeca trpe tešku psihološku štetu i može im trebati niz godina za oporavak od štete koja im je učinjena. Djeca su podložna uvjeravanjima drugih i njihovi mozgovi nisu potpuno formirani da bi mogla imati perspektivu i razumno razmišljanje. Zdravo roditeljstvo ne može biti uzrok potpunog odbacivanja drugog roditelja, samo neprijateljstvo, okrivljavanje i otpor mogu biti uzrok tomu. Djeca koja opravdano odbacuju roditelja, često prije toga ulažu ogromne napore da bi to izbjegla, i čak i kad odbace roditelja, ona krive sebe prije nego što će okriviti roditelja za ono što im je učinio. Jedino u scenariju otuđenja od roditelja vidimo samopravedničke odjeke roditelja koji ima utjecaj i vidimo tvrdo i potpuno odbacivanje roditelja od strane djeteta. Djetetov je um pod utjecajem neprijateljstva roditelja, bilo da je taj utjecaj svjestan ili nesvjestan, šteta je ista, dijete ulazi u iskustvo psihološkog splittinga u svijet u kojem je sve ili dobro ili loše, ali nikad ništa između toga dvoga.

Sjetit ćete se da smo ovoga ljeta bili u Zagrebu. Tamo smo radili s psiholozima i psihijatrima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba. Upoznali smo sutkinju Županijskog suda u Zagrebu, koja nam je govorila o pristupu Poliklinike u slučajevima intervjuiranja djece pri optužbama za seksualno zlostavljanje. I mi radimo s takvim slučajevima u kojima djeca pod tuđim utjecajem iznose lažne optužbe. Zainteresiralo me i svidjelo mi se slušati koliko je ta sutkinja bila psihološki svjesna i kako je saslušavala djecu u Poliklinici za zaštitu djece na način da je dijete intervjuirao psiholog dok je ona bila na stalnoj vezi s psihologom. Razgovarali smo o pravosudnom sustavu ispitivanja koji prevladava u Hrvatskoj i uspoređivali ga s našim suprotstavljačkim sustavom. Za mene u tome leži srž novog načina rada s obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja, humanim načinom koji je na dobrobit cijele obitelji, intervenciji koja stvara generacijske promjene koje pak zaustavljaju te obrasce ponašanja ovdje i sad. Razmišljala sam kako bi jednostavan mogao biti novi način rada s takvim slučajevima.

Dogovor o tome kako će djeca provoditi vrijeme s roditeljima nakon razvoda roditelja mogao bi biti obvezan zahtjev prema svim roditeljima koji se razvode. Roditelji bi taj dogovor ratificirali pri razvodu (kao što je to slučaj u Skandinaviji).

Koristeći principe rane intervencije, svaki bi takav slučaj trebao ići pred suca koji ima ovlasti ispitivanja na samom početku bilo kakvih problema provođenja vremena djeteta s roditeljima nakon razvoda.

U svakom slučaju u kojem se pokažu znakovi problematičnih obrazaca ponašanja u roditelja, moglo bi se djelovati odmah, optužbe za obiteljsko i seksualno zlostavljanje moglo bi se saslušati odmah unutar prvih sedam dana od dana prijavljivanja sudu. Stečena saznanja bi nakon toga vodila sve intervencije u obitelji.

Vođenje u brizi za djecu pri podijeljenoj roditeljskoj skrbi mogle bi putem pravosudnog sustava biti dostupne svim parovima koji se razovde.

Zastupnici bi mogli postati visoko educirani medijatori, koji bi pomagali u utvrđivanju onih slučajeva gdje su problemi mentalnog zdravlja uzrok problema i mogli bi te roditelje upućivati stručnjacima mentalnog zdravlja koji su educirani za rad u takvim slučajevima.

Odvjetnici bi jedino bili potrebni u onim predmetima gdje postoji problem mentalnog zdravlja roditelja.

Svaki stručnjak mentalnog zdravlja koji se bavi djetetom tijekom sukoba među roditeljima i gdje postoji rizik otuđenja, morao bi biti educiran za psihološko razumijevanja rizika od štete za dijete u takvim okolnostima.

Meni sve to izgleda jednostavno, a ipak, radeći na obiteljskim sudovima u Velikoj Britaniji već niz godina, i savjetujući državu o socijalnoj politici u vezi s razvedenim obiteljima, i pišući o tome te radeći i pomažući razvedenim obiteljima preko dvadeset godina, sve sam svjesnija da reforma u toj areni nije tako jednostavna.

Ne zato što odgovori nisu jednostavni, već zato što je način na koji je cijelo to pitanje postavljeno unutar kulturalnih očekivanja društva koje je izgradilo nevjerojatno složen i uhodan način rješavanja tih pitanja. Ako pogledamo pobliže, vidjet ćemo da ta složena struktura zapravo nije sagrađena tako da bude u najboljem interesu djeteta, već u najboljem interesu roditelja, ili u najmanju ruku, s obzirom na suprotstavljački sustav, u najboljem interesu jednog roditelja. Izgradili smo sustav koji se zapravo oslanja na ideju da je najbolji ishod za dijete nakon razvoda roditelja taj da ima jednog roditelja s kojim živi i drugog od kojeg je udaljenije. Popularna ideja 1970-tih nastala je s porastom stope razvoda. Vama prepuštam da odlučite čijim je interesima služila.

Sad je 2016. Muškarci i žene više nego ikad žele biti dijelom života svoje djece i prije i nakon razvoda. Kad tijekom razvoda stvari krenu naopako (a one neizbježno idu naopako zato što se odnos ne može razvrgnuti bez štete), djeca su u riziku da postanu vodiči kroz koje roditelji biju svoje bitke. Ili postaju vodiči kroz koje roditelj koji se ne osjeća dobro izražava svoju dekompenzaciju u mentalni poremećaj.

Kako god bilo, kad se to dogodi, jako je bitna intervencija radi zaštite djeteta. Ne radi se o tome jesmo li na jednoj ili na drugoj strani, jednostavno se radi o zaštiti djece od psihološke ratne zone koja često erumpira u takvim slučajevima. Naš fokus treba biti na zaštiti djece, stabiliziranju roditeljske bitke, utvrđivanju problema, triaži slučajeva i pružanju ljudima pomoći koja im je potrebna da bi prestali činiti to što čine. Tako se spriječava eskalacija reakcija otuđenja, pomaže se oboma roditeljima i djeca ne moraju izgubiti jednog roditelja da bi zadržala drugoga.

Svijet u kojem žive djeca jednostavan je, pun je ljubavi za odrasle oko njih i za svijet koji se pred njima otvara i donosi im radost. Ne bi trebao biti inficiran problemima i brigama odraslih. Trebali bismo biti u stanju zaštititi djecu koja se nalaze u situaciji razvoda roditelja, bolje nego što to sad činimo. Trebali bismo preuzeti odgovornost zato da je djeca ne moraju preuzimati.

Zaista, jednostavno je.

________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/14/the-simple-things/

Pomoć roditeljima bez nade: Skrb za otuđenog roditelja

Objavljeno: 10.08.2016.

Trenutačno s jednim suradnikom radim na novom projektu. Taj suradnik radi na cjelovitosti bića i ima iskustva s otuđenjem, radom koji je nedavno nazvao 'dolinom smrti'. Ta konceptualizacija rada s otuđenjem od roditelja vrlo je bliska onomu što i sama osjećam, rad je povremeno u mnogo čemu sličan radu na mjestima masovnih ubojstava. Jučer smo, tijekom redovite supervizije, raspravljali o negativnom transferu, onoj pojavi kad kao terapeuti izazovemo negativne projekcije roditelja otuđitelja, koje se okreću protiv nas umjesto protiv ciljanog roditelja, ili kao i prema ciljanom roditelju. To mi je pomoglo shvatiti koliko intrapsihički svijet u kojem radim, a drugi su u njemu prisiljeni živjeti, iscrpljuje i koliko je toksičan za biće i dušu. I to me je potaklo na razmišljanje o tome kako skrbiti za otuđenog roditelja – nečemu s čime se dovoljno ne bavim jer sam prečesto previše fokusirana na djecu. Budući da smo u tijeku pisanja serije radova o skrbi o sebi, mislim da bi pomoglo da napišem o utjecaju otuđenja na vas kao ciljanog roditelja, i kako se možete bolje zaštiti i skrbiti o sebi kročeći među sjenama doline smrti, a da ne biste podlegli strašnim ishodima koji pogađaju previše onih koji su u vašoj situaciji.

Često sam pisala o potrebi vašeg djeteta da ima jednog zdravog roditelja, koji će s vremenom moći pomoći da se odmakne od onoga što mu je učinio roditelj otuđitelj. To je sve dobro i lijepo, ali kako ćete sebe održati u dobrom stanju i zdravima kroz nešto što može biti maraton tijekom kojega se vašoj djeci nanosi šteta? Biološki ste predodređeni skrbiti o svojoj djeci, a u nemogućnost da to činite zato što su im umovi otrovani okrutnim mučenjem koje i vi podnosite, u nekim slučajevima i godinama. Bijeg u ludilo, postajanje lošim, osjećaj tuge do razine na kojoj i sama životna sila koja vama teče postaje također otrovana, jesu pravi rizici za otuđene roditelje, i radi nedostatka stvarnog shvaćanja situacije i dostupne podrške tijekom razaranja i nanošenja štete samom vašem postojanju na ovom planetu.

Postoji nedostatak prihvaćanja vašeg iskustva otuđenog roditelja. Dok nema razumijevanja problema, mnogi od vas suočit će se s nevjericom, ili još, gore, uvjerenjem da ako vaša djeca ne provode vrijeme s vama i ne žele vas viđati, onda ste sigurno nešto skrivili. Nepravda, paralelno s hororom spoznaje da se dio vas koji živi u vašem djetetu uporno uništava i ubija, nekima može donijeti ludilo i očaj.

A i kako ne bi? Koji roditelj ne bi u takvim okolnostima imao takve osjećaje? Prvi dio suočavanja s patnjom jest spoznaja da je ta patnja normalna. Ona pokazuje da ste zdravi. Kad se ne biste tako osjećali, bili biste psihopat, i vašem bi djetetu bilo bolje bez vas. Prihvaćanje da je ono što osjećate normalno u situaciji koja je nepravedna i strahovito okrutna, jest vrlo važan korak.

Ovaj svoj rad nazivam radom na poljima masovnih ubojstava uvijek kad se nađem u očaju, na točki kad sam učinila sve što sam mogla i kad znam da je um i duša djeteta toliko potpuno preuzeta, da ne mogu intervenirati, ili kad moja intervencija čini djetetovu situaciju još lošijom nego što jest. To se događa kad saznam da sud nije u stanju održati strukturu radi dovoljnog utjecaja na promjenu dinamike moći, što se događa iz više razloga. Ponekad stručnjaci vuku u različitim smjerovima, ponekad se to događa zato što je roditelj učinio nešto što je u drugog još pojačalo deluziju, ponekad zato što je šteta nanesena djetetu jednostavno prevelika da bi se interveniralo te intervencija ne bi zapravo ništa promijenila. Moj mi je supervizor jednom rekao da kad bismo zavirili u biološku nutrinu te djece, ponekad ne bismo mogli ukloniti otrov, jer kola samom njihovom DNK. Kakva je nada za tu djecu? Toga časa je vrlo mala. Reći roditelju da su šanse za spas njihovog djeteta u skorom roku minimalne jedan je od najtežih aspekata ovog rada, ali to činimo, i ako možemo, skrbimo o tom roditelju jer je to tako očajnički potrebno.

Ispod strahota parničenja postoje ljudi slomljena srca i uma zato što su prepušteni prihvaćanju svojih gubitaka i tuge koja to prati. Kad radimo s roditeljima koji su u takvoj situaciji, ne dajemo im lažne nade, već im pomažemo utvrditi moguće načine ponovne izgradnje odnosa u budućnosti i što mogu očekivati. Zatim se fokusiramo na podršku daljeg životnog puta tih roditelja zato što znamo da će, u gotovo svakom slučaju otuđenja, dijete svakog toga roditelja jednog dana trebati. Kad ga bude trebalo, to će najvjerojatnije značiti da je toliko oštećeno da se više s tim ne može nositi. U takvom će stanju trebati nekoga da se na njega mogu osloniti. Ako nema vas, ili još gore, ako ste tu ali ste zbog boli koju ste pretrpjeli sjena sebe sama, ne možete mu pomoći, što ga onda ostavlja u neredu vlastita života tijekom vrlo dugog perioda. Ako ne možete riješiti otuđenje sad i znate da ste učinili sve što ste mogli, odložite svoj teret i fokusirajte se na sebe do trenutka kad će vas dijete trebati. A trebat će vas svakako.

Za otuđenog je roditelja skrb o sebi teška zato što je sam, zato što se bori s jako toksičnim osjećajem i zato što strahuje za budućnost svojeg djeteta. U takvim okolnostima morate učiniti sljedeće:

·        Prepoznajte sebe kao zdravog roditelja, odbacite sram i krivnju, učinili ste sve što ste mogli.

·        Zavolite svijet u kojem živite i usmjerite svoj um prema onome što je u tom svijetu dobro, a ne prema onome što je nepravedno i puno mržnje. To ne znači preuzimanje lika zena ni pretvaranje da ne osjećate bol. To znači vježbanje mozga da cijeni ono što imate umjesto da se koncentrira na ono što nemate. Gledajte ptice, promatrajte prolaznike, bavite se nekim hobijem, šećite, pokrenite se i uključite u tijek života, otpustite mržnju i u svoj život pustite ljubav. Čak i ako je u početku teško, uspjet ćete.

·        Skrbite o sebi. Dobro se hranite, ograničite alkohol, ne uzimajte droge, kuhajte, šećite, plivajte, pišite, pronađite prijatelje s kojima ćete se smijati.

·        Pomaknite svoj fokus s duše vašeg djeteta. To znači prestanite sebe vidjeti živim samo kroz postojanje vašeg djeteta. Vi ste to dijete stvoriti, ali mu sad ne možete pomoći. Uvijek ćete biti njegov roditelj, ali sad vaš osjećaj sebe ne smije biti povezan s bićem vašeg djeteta, već s vama samima.

·        Žalite za gubitkom vremena i ograničenja u skrbi o djetetu koja su vam nametnuta. Žalite sebe, žalite dijete. Stvorite rituale. Stvorite granice i završetke. Ne završetke zauvijek već završetke za taj dio života vašeg djeteta. Priznajte sebi što je moglo biti i žalite za tim.

·        Razgovarajte o svojoj djeci, pokažite ljudima fotografije. Ako vas pitaju imate li djece, recite da imate i da vam nedostaju svakog dana jer ih ne viđate, da su otuđena od vas. Recite to. Neka ljudi to čuju. Nemojte na tome insistirati, ali to nemojte ni skrivati. Što više ljudi shvati što vam se događa, to ćete više razumijevanja i ljubavi dobiti.

·        Držite se činjenice da ste učinili sve što ste mogli, uključujući i ono gdje žalite jer nešto niste učinili bolje. To je vaše iskutvo. Osjetite to, i onda to otpustite.

·        Čuvajte zdravlje i budite dobro. Dobro se hranite, pijte umjereno i izbjegavajte sve droge.

·        Prihvatite da nitko nije svemoćan, nitko ne može promijeniti sve, život teče, i ravnoteža će se s vremenom vratiti. To što se dogodilo je loše. Jednog dana će se popraviti.

·        Nađite ljude s kojima ćete razgovarati o svijetu, nađite nešto što vam daje nadu. Život ne bi bio život da ne postoji nada.

·        Pišite dnevnik, online (no nemojte izlagati svoju ogorčenost online, to je potpuno protiv ozdravljenja i potencijalno je štetno i za vašu djecu), bilo sami ili u grupi (o tome više uskoro).

·        Volite dijete u sebi. Istražite svoj dolazak na ovaj svijet i jeste li bili otuđeni od nekoga kad ste bili dijete. Je li netko nad vama vršio prisilnu kontrolu da nekoga odbacite. Kopajte duboko, istražujte, učite i stječite pogled na svoj život ovdje i sad.

·        Nije sve bol i patnja. Dopustite sebi da primijetite dobro koje vas okružuje.

·        Pijte puno vode.

Činiti sve navedeno može biti teško, zato nemojte sve pokušavati odjednom, već počnite s jednom stvari i svakog tjedna dodajte po jednu. Znajte da ima ljudi koji razumiju kroz što prolazite i da to JEST stvarno i da NANOSI štetu i da se vi s tim MOŽETE nositi.

Stalno razmišljamo o novim načinima pomaganja obiteljima i uslugama koje bi uključivale što više pomoći i podrške. Potrajalo je dok nismo neke od tih projekata osmislili, ali su na putu i njihov će fokus biti na pomoći otuđenim roditeljima da pomognu sebi. Nadam se da ćete nam se pridružiti na tom novom putu na kojem su svi dobrodošli.

Istodobno s objavljivanjem naše nove knjige ponudit ćemo podršku otuđenim roditeljima u grupama i online. To je biti dio fokusa na samo-pomoći koji osmišljavamo za obitelji i dodatak je našim coaching aktivnostima i aktivnostima temeljem sudske odluke. Naše će grupe biti usmjerene na skrb o sebi i na reunifikaciju s djecom i namijenjene su roditeljima koji su učinili sve što su mogli i sad jednostavno moraju preživjeti. Želimo svijetu tih roditelja donijeti dobro i naše će grupe nuditi intenzivni pristup tomu. Uskoro više o tome, a ako ste zainteresirani pridružiti se našoj grupi bilo u Londonu, ili online, molim vas pošaljite e-mail našem uredu na adresu: office@familyseparationclinic.co.uk

________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/08/helping-the-hopeless-caring-for-the-alienated-parent/

Djeca u ogledalu: rad s otuđenjem

Objavljeno 6.10.2016.

Puno radim s otuđenom djecom, s onom koja su još otuđena i s onom koja se od toga oporavljaju. Pri tom sam radu uvijek svjesna da su ta djeca drugačija od druge djece. Drugačija su po tome što je njihovo psihološko biće podijeljeno na dva dijela. Za tu djecu svijet izgleda i osjećaju ga kao bojno polje nekog armagedona u stripu, gdje se dobri tamo vani bore da bi pobijedili one loše. U svijetu otuđenog djeteta, bez zaštite roditelja koji je zdrav i koji ima uvida, dijete se razvija u ogledalu koje drži roditelj otuđitelj, odnosno onaj koji drži utjecaj. U tom se ogledalu odražava svijet koji je podijeljen, krhak, optužujući i samopravednički.

Kad se suočimo s takvom vrstom stopljenog dijadnog odnosa, treba jednako puno raditi s roditeljem koji vrši utjecaj nad djetetom, kao i s djetetom. To, međutim, bez djelovanja mehanizama kojima se mijenja dinamika moći, nije lako provesti. Razlog je taj što roditelj koji je u stopljenom odnosu s djetetom (koji se često naziva enmeshment, konfluencija),  u slučaju da netko pokuša intervenirati, pojačava stisak nad djetetom.

Zato istinski posao koji treba obaviti jest promjena dinamike moći koja okružuje dijete, čime se olabavljuje stisak roditelja koji vrši utjecaj na djetetovo psihološko biće. Tek tad dijete može povratiti slobodu odnosa sa svijetom koji ga okružuje. Nažalost je sud jedina arena gdje se ta vrsta dinamike moći može promijeniti a uloga stručnjaka mentalnog zdravlja u promjeni ravnoteže moći mora se fokusirati na pomoć sudu da uspije shvatiti što je potrebno učiniti i zašto je to potrebno učiniti.

Zato se tijekom procesa terapije, kako terapeut počinje raditi na oslobađanju djeteta od stiska roditelja, sud koristi da bi se osiguralo da terapeut bude osoba koja čvrsto drži polugu moći. Bez te poluge, terapeut je izložen riziku da tijekom intervencije u nešto što je često nesvjesno oživljavanje duboko zapretenog obrasca traume i sam postane cilj roditelja otuđitelja. Kad se to dogodi, tad dolazi do erupcije okrivljavanja koja se, osim na ciljanog roditelja, projicira i na terapeuta. Terapeut koji je toga svjestan, priprema se za trenutak kad će, pri pokušajima roditelja otuđitelja da ponovi obrasce ponašanja koji su ga kroz život doveli tu gdje jest, i on sam postati cilj. To nije ugodan način rada s ljudima, ali je nužan zato što su na djelu nesvjesni porivi u roditelja koji ima moć utjecaja na dijete čime taj roditelj postaje uzrok problema djeteta. Terapeut koji toga nije svjestan i koji nije zaštićen sudskom odlukom o intervenciji, u takvoj situaciji riskira veliku štetu za sebe.

Sve to nastaje zato što je naš svijet takav da je i samo naše postojanje usmjereno na odnose s drugima. Kako postajemo svjesni, nalazimo smisao sebe u tomu da postajemo osoba u odnosu s našim primarnim skrbnicima. Više se, bar na zapadu, ne rađamo u svijet gdje jedino naše majke skrbe o nama te dio osobnosti koji se bavi odnosima dobivamo od roditelja i šire obitelji, i taj dio osobnosti nastaje na smjehu, osmjesima i pozitivnim odrazima nas samih u našim roditeljima i široj obitelji. Kako odrastamo draže će nam biti društvo jednog roditelja, ili drugog te članova naše šire obitelji. Postat ćemo sigurno privrženi svima njima radi njihove stalne prisutnosti i zadovoljavanja naših primarnih potreba. Kad napunimo sedam godina, ako je sve išlo dobro, imat ćemo osjećaj zasebnog unutarnjeg selfa koji je povezan s koncentričnim krugovima obitelji i prijatelja. Odatle možemo krenuti u istraživanje svijeta, sigurni uz spoznaju da su naši primarni skrbnici tu da bi nam pružili sigurnost koju tražimo kad nam je potrebna. Tako učimo da je svijet dobrohotno mjesto koje se oblikuje našim međusobnim interakcijama. Djetinjstvo nam pruža vrijeme i prostor za izgradnju funkcija potrebnih da bismo bili zdravi odrasli i da bismo se mogli igrati, odmarati i istraživati, bez bavljenja nepotrebnim brigama.

Ništa od navedenoga ne odnosi se na roditelje otuđitelje zato što je ogledalo koje je život držao pred njihovim očima kad su bili djeca, bilo iskrivljeno. To je dovelo do serije prilagodbi pri kojima su im obrane djeteta u razvoju omogućile preživljavanje u opasnom svijetu. Te vrste prilagodbi uglavnom su našem društvu nevidljive i ne vidimo ih u naših bližnjih u početku razvoja odnosa. Međutim, kako vrijeme prolazi, a osobito u vrijeme krize poput rođenja djeteta, prilagodbe se iskazuju kao nesvjesni porivi roditelja koji počinju kontrolirati ponašanje roditelja danas.

Nigdje se ti porivi za otuđivanjem djeteta od roditelja  ne iskazuju snažnije nego pri rođenju djeteta. Taj je događaj za roditelja s prikrivenim prilagodbama kriza koja izaziva naprsnuća obrana u njihovu umu, što zauzvrat omogućuje uključivanje duhova ih ranog djetinjstva u igru. Ukratko, rođenje djeteta okidač je za naprsle aspekte uma roditelja, te oni počinju djelovati, a poruke naučene u iskrivljenom ogledalu vlastitog djetinstva preuzimaju kormilo njihova roditeljstva ovdje i sad.

Zato što je moć nesvjesnih poriva preplavljujuća, a kontrola koju roditelj ima nad djetetom (često i nad drugim roditeljem) ogromna je. Stapanje djeteta s iskrivljenjem u umu roditelja potpuno je. Zato je tako nevjerojatno teško voditi terapiju roditelja otuđitelja, zato što do trenutka kad je dijete ušlo u reakciju otuđenja, taj je roditelj godinama vježbao misliti i ponašati se kao roditelj koji ima kontrolu nad djetetom. Do časa kad se problem uoči, roditelj otuđitelj je također kontrolirao i drugog roditelja, članove šire obitelji i svakog tko je pokušao ostvariti odnos s djetetom, do razine na kojoj njegov narativ, tj. da je jedini koji je pravi skrbnik djeteta, ne postane i uvjerenje djeteta. Jednostavno rečeno, dijete je postalo odraz roditelja i ni jedno od njih ne može djelovati neovisno izvan te slike u ogledalu. Intervencija terapeuta u taj scenarij škakljiva je i riskantna zato što i sam pokušaj intervencije može biti okidač za obrane roditelja otuđitelja koji se onda okreće protiv terapeuta jednako kao i protiv drugog roditelja.

Nesvjesne obrane jesu samo tkanje života i kao takve, one su ono za što su terapeuti educirani. Uklanjanje tih obrana u slučajevima otuđenja zahtijeva i svijest o rizicima i odlučnost da se posao obavi, prvenstveno radi djeteta, a onda i radi roditelja. U svim slučajevima intervencija koje se provode s otuđenom djecom, cilj bi trebao biti ponovno uspostavljanje sposobnosti djeteta da gleda u dva ili više ogledala da bi razvilo funkcionalni self, što znači odnos s oba roditelja i s članovima obje šire obitelji. Međutim, to se ne postiže jednostavno, zato što je terapeut koji pokušava prekinuti stopljenost uma roditelja i djeteta u velikom riziku da će doživjeti istu sudbinu kao i odbačeni roditelj. Terapeuti koji rade na ovom području, među koje i sama spadam, riskiraju da će se protiv njih iznositi pritužbe, da će ih se napadati, pokušavati diskreditirati i slično, zato što nesvjesni porivi tjeraju roditelja otuđitelja da cilja bilo koga tko pokuša nešto promijeniti.

Zato sud mora odrediti najjaču moguću kontrolu da bi se poduzeo rad s roditeljem otuđiteljem a terapija se ne treba ni nuditi bez čvrskog okvira utvrđenih činjenica kad god je to moguće te presude u slučaju da postoje optužbe za nasilje. Ne iznenađuje me nedostatak terapeuta koji se u UK bave time i često se pitam mogu li nastaviti s poslom koji izgleda kao psihološka ratna zona. Pravosudni je sustav toliko tup instrument za operiranje vrlo složenih psiholoških stanja i čak i uz finesse koje donose intervencije stručnjaka mentalnog zdravlja, otvaranje stopljenog, slijepljenog odnosa između roditelja i djeteta iznimno je teško.

Naš rad, koji je toliko potreban a ipak ga se u svijetu toliko rijetko pruža, jest nešto što se međutim zatupljuje ili umata u narativ ljudi koji misle da znaju o otuđenju, ali ne znaju. Previše je onih koji nastavljaju vjerovati da je terapija razgovorom put napretka, ali ona to nije. Smatram neodgovornim promoviranje bilo kakvog pristupa radu s otuđenom djecom i njihovim obiteljima ako se ne slijede međunarodno priznati i provjereni standardi koje su u svojem izravnom radu s obiteljima postavili stručnjaci poput Friedlandera i Waltersa.

To nije akademski rad iako se može služiti spoznajama stečenim u istraživanjima. Taj rad ne unapređuje nitko tko nije u stanju pokazati svoj postotak uspješnosti u oslobađanju otuđene djece od dinamike koju trpe. Terapeute koji se boje da će uprljati ruke i prihvatiti rizike koji prate taj rad treba izbjegavati pod svaku cijenu. Novac plaćen ljudima koji žele sjediti u uredu i razgovarati o problemu, je bačen novac. Promjena u ovakvim slučajevima nastaje kao posljedica aktivne uključenosti, snažnih intervencija i volje da se sud povede prema donošenju prave odluke. Djeca koja žive u ogledalu uma svojeg roditelja trebaju više od blagog pokušaja oslobađanja, ona trebaju snažni napad na dinamiku moći koja ih drži zarobljenima. Ne trošite vrijeme i novac na intervencije koje vam to ne pružaju, zato što takvim intervencijama pojačavate problem i pogoršavate zarobljenost djeteta.

Puno se može reći o ovom poslu, i često sam toliko zaposlena da nemam previše vremena za pisanje. Međutim važno je reći da naš rad na Klinici postiže kritični utjecaj, da otvaramo vrata saznanjima o tome što i kako radimo. Prikupljamo intervjue s djecom i obavljamo istraživanja. Dok čekamo objavljivanje svoje prve knjige na ovom području, već je još jedna na putu. Pišemo članke o tome kako je biti terapeut na ovom području, dok istodobno radimo na izgradnji otpornosti djece. Puno se radi. Poticaj su nam djeca u ogledalu.

______________________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/06/children-in-the-mirror-working-with-alienation/

Sve što ste do sada znali krivo je – u toj vam pjesmi fali riječ

Objavljeno 30.09.2016.

Uskoro ću puno govoriti o otuđenju od roditelja, puno ćete me viđati na neočekivanim mjestima. Također ćete moći čitati ono što smo Nick i ja pisali tijekom dvije godine, kad Charles Thomas Publishers porode naše najnovije čedo u ovaj svijet. Kad me zadesi ovakva gužva ulovim se kako sažimam sve što znam u grumenčiće znanja. To je navika koju sam razvila od svoje rane dobi i koju prenosim obiteljima, a u posljednje vrijeme i otuđenoj djeci s kojom radim da bih pomogla njihovu oporavku. Jedna od neobičnih stvari u vezi s otuđenjem od roditelja, kad govorimo o tome, jest da postoji pjesma velike grupe sa sjevera Chumbawamba koja oslikava ono što želim reći (Nikad ne bih pomislila da bih navela Chumbawamba u tekstu o otuđenju od roditelja!) Kako pjesma kaže, kad se radi o otuđenju od roditelja, sve što ste do sada znali krivo je – u toj vam pjesmi fali riječ.

Ta riječ koju tako puno ljudi koji misle da znaju o otuđenju od roditelja (ali ne znaju), ispušta iz pjesme, nije terapija, nije razgovor, nisu kvalifikacije, ta je riječ razumijevanje. Tako puno ljudi misli da zna sve o otuđenju od roditelja, iako ne zna, i misli da biti stručnjak znači davati preporuke da ljudi trebaju razgovarati jedni s drugima ili ići na obiteljsku terapiju ili nešto slično. Ako vas stručnjak ne može povezati s nekim kome je pomogao i ako vam kaže da je obiteljska terapija ono što će pomoći, možete biti sigurni da ta osoba koja misli da je spremna za rad na ovom području, definitivno to nije. Kad se radi o otuđenju od roditelja, zaboravite sve što ste do sad znali i sve što mislite da znate o pomaganju roditeljima i djeci i usredotočite se na sljedeće: Otuđenje od roditelja nema veze s roditeljskim pravima, nema nikakve veze s pravičnošću ni s pravdom za roditelje, nema apsolutno nikakve veze s tim što ljudi nisu u stanju razgovarati jedni s drugima, nema veze sa sukobom, ni sa zavjerama. Tu se radi samo o jednoj jedinoj stvari. Radi se o moći. O moći nad drugim ljudskim bićem. O tome tko ima moć, tko je koristi i tko je održava.

U postojećem sustavu u UK, način na koji roditelji tijekom razvoda kontroliraju i održavaju moć jest glavno pitanje koje treba razumjeti. Sve ostalo je samo preljev na toj torti koja je ispod toga preljeva duboko natopljena političkom ideologijom. Nakon dva desetljeća rada na razumijevanju te torte, ono što znam jest da je u središtu samo jedna stvar, moć nad dinamikom. Zato je otuđenje od roditelja prisilna kontrola u svojem najčišćem obliku. Tu spoznaju trebamo i trebamo situaciju u kojoj nas političke ideologije ne skreću s te činjenice tako aktivno.

Otuđenje od roditelja u svom istinskom i čistom obliku povezano je s trans-generacijiskim traumatskim ozljedama i načinom na koji moć koja je u rukama traumatski ozlijeđenog roditelja vezuje dijete u stanje enkapsulirane deluzije. Kad se susretnete s takvom vrstom traumatske ozljede, zaista možete zaboraviti terapiju, razotkrivanje stanja uma osobe i sjedenja u ordinaciji u nadi da će razgovor nešto promijeniti. Takva vrsta ozljede je duboka, ona je duboka kroz više generacija, i moćna je, ona je normalizirana* i kad izbije tijekom krize razvoda obitelji, ona u tren oka uzima djecu za taoce. Smatram da bi onaj tko u takvoj vrsti otuđenja od roditelja pjeva terapijsku pjesmu, trebao odatle biti uklonjen zauvijek – tu se slažem s Dr Childressom. Program ili terapija nad djetetom koje je u situaciji otuđenja od roditelja, ili, što je još gore, traženje da se roditelj kojeg je dijete prisiljeno odbaciti podvrgne terapiji radi promjene svojeg ponašanja, jest zlostavljačko i štetno ponašanje.

U Family Separation Clinic radimo prema međunarodno priznatim standardima najbolje prakse u intervencijama u slučajevima otuđenja od roditelja. Kad se radi o prijenosu trans-generacijske traume, tad se moć treba oduzeti roditelju koji pati od takve traume, zato što mu je teško promijeniti se dovoljno brzo da bi se moglo spasiti djetinjstvo djeteta. Promjena odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i nakon toga rad s oboje roditelja, jest dobar put, nešto što pružamo onima kojima je potrebno u Londonu, i pri čemu vidimo velike i brze pozitivne promjene za djecu (i, iznenađujuće, i za oboje roditelja). Promjena dinamike moći baca potpuno drugačije svjetlo na problem.

Terapija razgovorom primjenjuje se samo kad je promijenjena dinamika moći, jer je jedino tad dijete oslobođeno i roditelj koji je izazvao problem ima obvezu promijeniti ponašanje.

Vidimo li sad kako je sve što ljudi misle da znaju o otuđenju od roditelja krivo? Riječ koja nedostaje u pjesmi jest razumijevanje. Hrabrost da se učini što treba za djecu, odlučnost da se to nastavi činiti usprkos onih kojima to smeta, jest ono što je potrebno i to je bas koji drži pjesmu.

Kad prođe gužva, sve što znam da je pravo (i krivo) u vezi s poslom koji obavljamo, bit će dostupno svima.

Understanding and Coping with Parental Alienation uskoro će objaviti nakladnička kuća Charles Thomas.

Nakon toga slijedi kratki dokumentarni film o otuđenju od roditelja koji će snimiti BBC – više o tome, kao i poveznica, uskoro.

Govorit ću na Institute for Child Mental Health Conference  o djeci i promjeni, 1917.

Rad na Europskom umrežavanju stručnjaka najavit ću uskoro, uključujući rad u Nizozemskoj, Italiji, Irskoj i još rada u Hrvatskoj.

Održat ćemo seminare za stručnjake mentalnog zdravlja i pravnike o rješavanju problema lažnih optužbi u slučajevima otuđenja od roditelja (s kolegama iz Hrvatske) u Londonu, te o razumijevanju otuđenja od roditelja u Edinburghu, početkom 2017.

___________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/09/30/everything-you-know-is-wrong-theres-a-word-missing-out-of-your-song/

---

* Kad je bolesno stanje normalizirano, to implicira da je za tu osobu to trajno stanje.

Zarobljenici uma roditelja: Dječji pogled na otuđenje

Objavljeno 01. rujna 2016.

Pišem iz sunčane Hrvatske, točnije iz Dubrovnika, mjesta gdje je moja baka po majci provela sretne trenutke. Ovo mjesto poznajem iz njezina pripovijedanja, poznato mi je iako nikad prije tu nisam bila. 
Ovo mi iskustvo podvlači moć pripovijedanja u dječjim životima. Ovo je mjesto gdje nikad nisam bila, a ipak je to mjesto koje osjećam da poznajem. Nije baš onakvo kakvim sam ga zamišljala, ali je dovoljno slično da me snažno podsjetilo na dane kad sam s bakom sjedila u vrtu dok mi je pripovijedala da u Dubrovniku, gdje raste drveće limuna, sve stare žene nose crno i razgovaraju o politici. U mojem je mladom umu, Dubrovnik postao mjesto hodočašća, mjesto gdje ću naći blagoslovljenu zemlju iz snova moje bake. Mjesto gdje je bila sretna i mjesto gdje ću to i ja biti. Suočena s Dubrovnikom, stvarim mjestom, a ne konstrukcijom snova nekog drugog, jest biti ponovno suočena s načinima na koje je dječji um ranjiv za zarobljavanje i manipulaciju, ranjiv za nečujno, bezgranično more intra-psihičke nezaštićenosti. U odnosu s odraslima dijete je jednostavno ranjivo za sve dobro i loše što im se utiskuje u um.

Ranjiv i podložan. Dva krhka stanja postojanja još neformiranih umova.

Priče moje bake o vremenu provedenom u Jugoslaviji kakva je tad bila, bile su obojane njezinim političkim uvjerenjima. Odgojena od strane komunista, njezino uživanje u posjetama Dubrovniku povećavao je njezin način života koji je izrastao na radu i popravljanju stvari tijekom poslijeratne ere nakon II. Svjetskog rata. Moja je baka bila izvorni reciklirač, njezin dar za šivanje doveo je do toga da su svi njezini unuci nosili jednostavnu ali lijepu odjeću koju je ona stvarala manje više iz iznošene robe. Dubrovnik je za nju značio obećanje jednostavnosti života na ovom svijetu u kojem je dovoljno bilo više nego dovoljno. Voljela sam je slušati dok je pripovijedala o drveću limuna i svježe ubranim rajčicama koje je jela svakodnevno i o vremenu koje je provodila na suncu s drugim ženama. Iako nije predobro znala jezik, bilo je dovoljno. Za mene je Dubrovnik postao misteriozno mjesto gdje su ljudi dobri prema drugima, toplina sunca i rumenilo iznad kuća postajalo je prožeto ljubavlju koju sam osjećala za svoju baku i sigurnošću koju je poklonila mojem životu. Moj susret s Dubrovnikom u stvarnosti otkrio je da, iako su osnova i okvir toga mjesta bili isti kao u sjećanju moje bake, ostatak su stvorile projekcije njezina uma. U dobri iznad pedesete suočena sam s odmakom od dječje pripovjesti koja me desetljićima opčinjavala. Pritom ponovno uočavam da je prijemčivi dječji um sličan bijelom platnu. Ako odrasli prisutni u djetetovu svijetu žele oslikati lijepe slike nade i humanosti na tom platnu, oni to mogu, ali ako žele oslikati slike straha i pustoši, mogu i to oslikati. U svakom je smislu dijete zarobljenik uma jednoga ili oboje roditelja, a osobito nakon razvoda.

To je za mene apsolutni fokus mojeg rada. Iako su i roditelji važni i potrebni, um djeteta je mjesto gdje se treba dogoditi cijeljenje i gdje se mora povratiti ravnoteža. U tom su smislu roditelji vrijedna dobra koja pomažu cijeljenju. Ne radi se tu o pravima roditelja, zapravo se uopće ne radi o roditeljima kao pojedincima. Radi se o pravu djeteta da se o njemu skrbi i da bude zaštićeno od ljudi koji bi njegov um iskoristili kao polje za rješavanje svojih neriješenih problema. Ljudi koji ni mentalno ni psihički nisu dobro, koji su najčešće visoko funkcionalni i zato nezamijećeno ulaze u intra-psihički svijet djeteta u razvoju, trpaju u svoju djecu nepodnošljive terete koji nisu za djecu. To je komplicirano područje za navigaciju zato što se tlo izdiže svaki puta kad treba osigurati da zdravi roditelj (pri čistom otuđenju to je odbačeni roditelj), ima zaštitni utjecaj u djetetovu životu. Upravo je tu potrebna intervencija suda i za mene je to mjesto gdje se djetetov um kao bojno polje između dvoje roditelja mora razlučiti od djetetova uma kao taoca jednog roditelja koji je loše. Kad se radi o tome kako intervenirati, razlika je kao dan i noć, ono što je temeljno pitanje za razmatranje jest ishod za dijete.

Neriješeni problemi u umu roditelja moćni su u smislu narativa prema kojima žive svoje živote. Ti problemi mogu biti međugeneracijski a mogu biti naučeni na horizontalnom planu egzistencije (sad i ovdje). Neki ih terapeuti nazivaju porivima dok ih drugi nazivaju shemama. Ja ih nazivam pripovijestima i provodim puno vremena s roditeljima i djecom slušajući njihove pripovijesti. Narativ počinje vanjskom pričom, kao zapis 'jednom davno bio je jedan... u internalizirani svijet obitelji koji je izgrađen oko otuđenog djeteta. Međutim je prilično besmisleno pitati otuđeno dijete koja je njegova priča, zato što je uglavnom ista svuda u svijetu. Ona, jednako kao i moja priča o Dubrovniku počinje s 'jednom davno bio je jedan mali grad gdje je raslo drveće limuna i stare su žene sjedile i razgovarale o politici'... a priča otuđenog djeteta glasi...'jednom davno moj je tata zaista bio grozan prema meni i nije mi se više sviđao, imao je sve šanse ovoga svijeta, i više ih nema.' Jedina razlika između moje priče i priče otuđenog djeteta jest da je moja priča benigna, nije mi nanijela nikakvu štetu, i mogla sam je provjeriti posjetivši stvarno mjesto – Dubrovnik – dok je priča otuđenog djeteta konstruirana, toksična i smišljena iz potrebe suočavanja s nemogućom situacijom.

I tako nas te pripovijesti uvode u svijet djeteta iako nas ne uvode u rad s djetetom (tu postoji velika razlika). Oni koji tvrde da nude terapiju za djecu da bi ih izvukli iz otuđenja, prevarit će samo one koji vjeruju da neriješeni problemi koji su uzrok otuđenja, obitavaju u djetetovu umu. Ne obitavaju tamo. Neriješeni problemi koji su uzrok otuđenja djeteta obitavaju u umu roditelja koji nije dobro, a možda čak i generaciju prije. Slušanje pripovijesti o plemenima koja su se sastala da bi stvorila dijete jest slušanje upozorenja i sirena koje najavljuju otuđenje. U slučajevima čistog otuđenja ti su signali glasni i jasni, u hibridnim slučajevima signali su često prikriveni reakcijama i time je narativ zamućen i nejasan. Vještina stručnjaka ogleda se u sposobnosti raspletanja pripovijesti, razdvajanja nespojivih niti koje vode natrag do problema i nakon toga, u usmjeravanju suda koji će osigurati uvjete za sigurno oslobođenje djeteta od utjecaja roditeljskog uma.

Um djeteta je prijemčiv, zato se djeca dovode u situaciju da su podložna zlostavljanju i implicitno vjeruju svojim zlostavljačima, okrivljavajući sebe prije nego što će okriviti osobu koja ih zlostavlja. Grozno je otuđivati dijete jer to nije samo otuđenje od odnosa s roditeljem ili od cijele odbitelji po tom roditelju, već otuđenje od sebe i vlastite duše. Oporavak od otuđenja od sebe i svoje duše iznimno je težak zadatak zato što, kad su sva uporišta povjerenja u odrasle oštećena i polomljena, praktički je nemoguće staviti nogu pred nogu bez straha da će sljedeći korak prozročiti propadanje podloge po kojoj hodaju. Djecu koja su oslobođena od otuđenja putem izdvajanja od roditelja otuđitelja (što je samo po sebi tupi instrument za liječenje rane koja krvari), čeka dalja borba dok budu pokušavala ponovno naučiti kako se odnositi prema roditelju s kojim su bila u savezu. Ako taj roditelj ne može ili neće prihvatiti da je njegovo ponašanje pridonijelo ponašanju djeteta, tad se borba djeteta pojačava dok je um djeteta na klackalici između pokušaja pomirenja svojeg novog razumijevanja roditelja kojeg je prije odbacivalo, mrzilo i imalo strah od njega, s uvjerenjima koja su im prethodno bila usađena.

Zato je problem otuđenja od roditelja problem zaštite djeteta, zato što dijete treba zaštitu od roditelja koji je štetan za njegovu dobrobit bilo svjesno ili nesvjesno. Kad je djetetov um zarobljen u neriješene probleme roditelja koji nad djetetom ima kontrolu, apsolutno je neophodno intervenirati brzo i odlučno. Razlikovanje tih slučajeva od hibridnih situacija gdje roditelji uzajamno projiciraju ljutnju i okrivljuju jedan drugog, često je teško i za iskusne stručnjake koji mogu rutinski zagovarati terapiju u svim slučajevima otuđenja. Nažalost to je izdaja djeteta i ostavlja ga zarobljenim u nerješivoj emocionalnoj i psihičkoj situaciji, nešto što ni jedan stručnjak ne bi želio ako je svjestan štete od otuđenja, osobito čistog otuđenja.

Trenutačno u Velikoj Britaniji naše opcije za tretman otuđenja jesu izdvajanje djeteta od roditelja otuđitelja ili terapija, od kojih ni jedno nije idealno ako nisu primjereni problemima s kojima se dijete suočava. Osim toga, uz djelatnike koji većinom nisu svjesni kako se otuđenje djeteta ispoljava, broj slučajeva koji su primjereno dijagnosticirani i koje se primjereno rješava je mali (iako sad raste zbog povećane svijesti i volje da se djeci u takvim situacijama pomogne). Kako se istraživanja i ocjene uspješnih intervencija prikupljaju i objavljuju, prilagođeni načini tretmana koji su preuzeti od Friedlandera, Waltersa i sličnih, bit će dostupniji. Takav se rad temelji na razumijevanju otuđenja kao trans-generacijskog problema koji se djeci nameće putem narativa roditelja s neriješenim problemima i razlikovanjem između takvih slučajeva i utjecaja uzajamnog sukoba u hibridnoj dinamici. Taj rad zahtijeva sposobnost ulaženja u svijet djeteta i hodanje s njima da bi se razumjele linije moći i kontrole i pripovijesti koje svim tim manipuliraju. Djetetu ne treba terapija zato što dijete nije disfunkcionalni roditelj, već zarobljenik uma toga roditelja.

Radim s otuđenom djecom. Poznajem ih i razumijem. Od one djece koja mi kažu da me mrze jednako kao i roditelja kojeg odbacuju, do one koja me grle i zahvaljuju u mjesecima kad slijede nužne promjene u njihovim životima. Poznajem ih dobro. Mogu predvidjeti njihova ponašanja i reakcije i zato mogu stvoriti put kojim će putovati, čak i kad tvrde da me ne žele slijediti. Ono što znam o otuđenoj djeci jest da je njihov um dragocjen, da pripada samo njima i, najvažnije, da imaju pravo odrasti bez toga da njihov um mora biti bojno polje za probleme odraslih. To je ono što je na koncu zaista važno. Kako pomažemo djeci da se riješe tereta koje nose povezano je s tim kako razumijemo pripovijesti o njihovim životima, one pripovijesti koje upravljaju njihovim uvjerenjima o sebi i svijetu oko njih i pripovijsti koje im priječe zdrav odnos pun ljubavi i podrške koji im daje nadu za budućnost. Biti dovoljno velik i dovoljno hrabar da bi se suprotstavilo odraslima koji štete svojoj djeci povezano je prvenstveno s brigom za potrebe njihove djece. Tu se ne radi o pravima, ne radi se o pravdi, radi se, prije svega i prije bilo čega drugog, o mentalnom i psihičkom zdravlju i njegovu povratku u živote djece.

Dok pripovijesti moje bake o Dubrovniku blijede, a stvarni Dubrovnik svake minute sve više izranja, danas ću proći pored drveća naranči i lumuna dok se budem spremala pojesti svježe ubrane rajčice. Dok to budem činila, razmišljat ću o načinima na koje možemo poboljšati intervencije u živote otuđene djece koje već poduzimamo, na način da prilagodimo svoje reakcije tako da brže i sigurnije pomognu oporavku djece od otuđenja. Temeljem uspješnih ishoda koje smo postigli samo tijekom prošle godine, jasno mi je da su, želimo li djeci pogođenoj otuđenjem donijeti cijeljenje, nužne službe za podršku. Djeca čiji umovi zahtijevaju dosljedne reakcije odraslih oko njih tijekom puno godina da bi ponovno počela prerađivati povjerenje koje im omogućuje zdrave odnose u njihovim životima kad odrastu i s vremenom i sami budu roditelji.

Ti dragocjeni umove sljedeće generacije zaslužuju biti zaštićeni svježi i novi kao limuni na drveću na terasama ispod mene. To je fokus našeg rada sad i u budućnosti.

Od 5. do 7. runa provodit ćemo edukaciju socijalnih radnika i psihologa u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba, u Hrvatskoj. Pomoći ćemo da se razviju usluge za one obitelji u Hrvatskoj u kojima su djeca otuđena od jednog roditelja.

Tijekom 2017. za cilj imamo razviti Europsko udruženje stručnjaka za otuđenje koje će se baviti stvaranjem dostupnih izvora za rad s obiteljima koje su pogođene otuđenjem diljem Europe. Znamo da su roditelji obavili ogroman posao podižući svijest o otuđenju diljem svijeta, i vjerujemo da je vrijeme da stručnjaci udruže svoja nastojanja u pružanju intervencija za koje znamo da su uspješne za djecu. Kao sudionici ove inicijative, pružat ćemo usluge edukacije, istraživanja koje se temelji na činjenicama, poveznice s našim uspješnim radom u Velikoj Britaniji. Kontaktirajte nas nakon 12. rujna kad ćemo imati o tome više informacija. Napominjemo da je ovo inicijativa stručnjaka. Iako je svaka podrška roditelja pogođenih otuđenjem dobrodošla, naš će glavni fokus biti na edukaciji i istraživanjima.

________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/09/01/imprisoned-by-a-parents-mind-a-childs-eye-view-of-alienation/