Puno radim s otuđenom djecom, s onom koja su još otuđena i s
onom koja se od toga oporavljaju. Pri tom sam radu uvijek svjesna da su ta
djeca drugačija od druge djece. Drugačija su po tome što je njihovo psihološko
biće podijeljeno na dva dijela. Za tu djecu svijet izgleda i osjećaju ga kao
bojno polje nekog armagedona u stripu, gdje se dobri tamo vani bore da bi
pobijedili one loše. U svijetu otuđenog djeteta, bez zaštite roditelja koji je
zdrav i koji ima uvida, dijete se razvija u ogledalu koje drži roditelj
otuđitelj, odnosno onaj koji drži utjecaj. U tom se ogledalu odražava svijet
koji je podijeljen, krhak, optužujući i samopravednički.
Kad se suočimo s takvom vrstom stopljenog dijadnog odnosa, treba
jednako puno raditi s roditeljem koji vrši utjecaj nad djetetom, kao i s
djetetom. To, međutim, bez djelovanja mehanizama kojima se mijenja dinamika
moći, nije lako provesti. Razlog je taj što roditelj koji je u stopljenom
odnosu s djetetom (koji se često naziva enmeshment, konfluencija), u slučaju da netko pokuša intervenirati, pojačava
stisak nad djetetom.
Zato istinski posao koji treba obaviti jest promjena dinamike
moći koja okružuje dijete, čime se olabavljuje stisak roditelja koji vrši
utjecaj na djetetovo psihološko biće. Tek tad dijete može povratiti slobodu
odnosa sa svijetom koji ga okružuje. Nažalost je sud jedina arena gdje se ta
vrsta dinamike moći može promijeniti a uloga stručnjaka mentalnog zdravlja u
promjeni ravnoteže moći mora se fokusirati na pomoć sudu da uspije shvatiti što
je potrebno učiniti i zašto je to potrebno učiniti.
Zato se tijekom procesa terapije, kako terapeut počinje raditi
na oslobađanju djeteta od stiska roditelja, sud koristi da bi se osiguralo da
terapeut bude osoba koja čvrsto drži polugu moći. Bez te poluge, terapeut je
izložen riziku da tijekom intervencije u nešto što je često nesvjesno oživljavanje
duboko zapretenog obrasca traume i sam postane cilj roditelja otuđitelja. Kad
se to dogodi, tad dolazi do erupcije okrivljavanja koja se, osim na ciljanog
roditelja, projicira i na terapeuta. Terapeut koji je toga svjestan, priprema
se za trenutak kad će, pri pokušajima roditelja otuđitelja da ponovi obrasce
ponašanja koji su ga kroz život doveli tu gdje jest, i on sam postati cilj. To
nije ugodan način rada s ljudima, ali je nužan zato što su na djelu nesvjesni
porivi u roditelja koji ima moć utjecaja na dijete čime taj roditelj postaje
uzrok problema djeteta. Terapeut koji toga nije svjestan i koji nije zaštićen
sudskom odlukom o intervenciji, u takvoj situaciji riskira veliku štetu za
sebe.
Sve to nastaje zato što je naš svijet takav da je i samo naše
postojanje usmjereno na odnose s drugima. Kako postajemo svjesni, nalazimo
smisao sebe u tomu da postajemo osoba u odnosu s našim primarnim skrbnicima.
Više se, bar na zapadu, ne rađamo u svijet gdje jedino naše majke skrbe o nama
te dio osobnosti koji se bavi odnosima dobivamo od roditelja i šire obitelji, i
taj dio osobnosti nastaje na smjehu, osmjesima i pozitivnim odrazima nas samih
u našim roditeljima i široj obitelji. Kako odrastamo draže će nam biti društvo
jednog roditelja, ili drugog te članova naše šire obitelji. Postat ćemo sigurno
privrženi svima njima radi njihove stalne prisutnosti i zadovoljavanja naših
primarnih potreba. Kad napunimo sedam godina, ako je sve išlo dobro, imat ćemo
osjećaj zasebnog unutarnjeg selfa koji je povezan s koncentričnim krugovima
obitelji i prijatelja. Odatle možemo krenuti u istraživanje svijeta, sigurni uz
spoznaju da su naši primarni skrbnici tu da bi nam pružili sigurnost koju
tražimo kad nam je potrebna. Tako učimo da je svijet dobrohotno mjesto koje se
oblikuje našim međusobnim interakcijama. Djetinjstvo nam pruža vrijeme i prostor
za izgradnju funkcija potrebnih da bismo bili zdravi odrasli i da bismo se
mogli igrati, odmarati i istraživati, bez bavljenja nepotrebnim brigama.
Ništa od navedenoga ne odnosi se na roditelje otuđitelje zato
što je ogledalo koje je život držao pred njihovim očima kad su bili djeca, bilo
iskrivljeno. To je dovelo do serije prilagodbi pri kojima su im obrane djeteta
u razvoju omogućile preživljavanje u opasnom svijetu. Te vrste prilagodbi
uglavnom su našem društvu nevidljive i ne vidimo ih u naših bližnjih u početku
razvoja odnosa. Međutim, kako vrijeme prolazi, a osobito u vrijeme krize poput
rođenja djeteta, prilagodbe se iskazuju kao nesvjesni porivi roditelja koji
počinju kontrolirati ponašanje roditelja danas.
Nigdje se ti porivi za otuđivanjem djeteta od roditelja ne iskazuju snažnije nego pri rođenju
djeteta. Taj je događaj za roditelja s prikrivenim prilagodbama kriza koja izaziva
naprsnuća obrana u njihovu umu, što zauzvrat omogućuje uključivanje duhova ih
ranog djetinjstva u igru. Ukratko, rođenje djeteta okidač je za naprsle aspekte
uma roditelja, te oni počinju djelovati, a poruke naučene u iskrivljenom
ogledalu vlastitog djetinstva preuzimaju kormilo njihova roditeljstva ovdje i
sad.
Zato što je moć nesvjesnih poriva preplavljujuća, a kontrola
koju roditelj ima nad djetetom (često i nad drugim roditeljem) ogromna je. Stapanje
djeteta s iskrivljenjem u umu roditelja potpuno je. Zato je tako nevjerojatno
teško voditi terapiju roditelja otuđitelja, zato što do trenutka kad je dijete
ušlo u reakciju otuđenja, taj je roditelj godinama vježbao misliti i ponašati
se kao roditelj koji ima kontrolu nad djetetom. Do časa kad se problem uoči,
roditelj otuđitelj je također kontrolirao i drugog roditelja, članove šire
obitelji i svakog tko je pokušao ostvariti odnos s djetetom, do razine na kojoj
njegov narativ, tj. da je jedini koji je pravi skrbnik djeteta, ne postane i
uvjerenje djeteta. Jednostavno rečeno, dijete je postalo odraz roditelja i ni
jedno od njih ne može djelovati neovisno izvan te slike u ogledalu. Intervencija
terapeuta u taj scenarij škakljiva je i riskantna zato što i sam pokušaj
intervencije može biti okidač za obrane roditelja otuđitelja koji se onda
okreće protiv terapeuta jednako kao i protiv drugog roditelja.
Nesvjesne obrane jesu samo tkanje života i kao takve, one su ono
za što su terapeuti educirani. Uklanjanje tih obrana u slučajevima otuđenja
zahtijeva i svijest o rizicima i odlučnost da se posao obavi, prvenstveno radi
djeteta, a onda i radi roditelja. U svim slučajevima intervencija koje se
provode s otuđenom djecom, cilj bi trebao biti ponovno uspostavljanje sposobnosti
djeteta da gleda u dva ili više ogledala da bi razvilo funkcionalni self, što
znači odnos s oba roditelja i s članovima obje šire obitelji. Međutim, to se ne
postiže jednostavno, zato što je terapeut koji pokušava prekinuti stopljenost
uma roditelja i djeteta u velikom riziku da će doživjeti istu sudbinu kao i odbačeni
roditelj. Terapeuti koji rade na ovom području, među koje i sama spadam,
riskiraju da će se protiv njih iznositi pritužbe, da će ih se napadati,
pokušavati diskreditirati i slično, zato što nesvjesni porivi tjeraju roditelja
otuđitelja da cilja bilo koga tko pokuša nešto promijeniti.
Zato sud mora odrediti najjaču moguću kontrolu da bi se poduzeo
rad s roditeljem otuđiteljem a terapija se ne treba ni nuditi bez čvrskog
okvira utvrđenih činjenica kad god je to moguće te presude u slučaju da postoje
optužbe za nasilje. Ne iznenađuje me nedostatak terapeuta koji se u UK bave
time i često se pitam mogu li nastaviti s poslom koji izgleda kao psihološka
ratna zona. Pravosudni je sustav toliko tup instrument za operiranje vrlo
složenih psiholoških stanja i čak i uz finesse koje donose intervencije
stručnjaka mentalnog zdravlja, otvaranje stopljenog, slijepljenog odnosa između
roditelja i djeteta iznimno je teško.
Naš rad, koji je toliko potreban a ipak ga se u svijetu toliko
rijetko pruža, jest nešto što se međutim zatupljuje ili umata u narativ ljudi
koji misle da znaju o otuđenju, ali ne znaju. Previše je onih koji nastavljaju
vjerovati da je terapija razgovorom put napretka, ali ona to nije. Smatram
neodgovornim promoviranje bilo kakvog pristupa radu s otuđenom djecom i
njihovim obiteljima ako se ne slijede međunarodno priznati i provjereni
standardi koje su u svojem izravnom radu s obiteljima postavili stručnjaci
poput Friedlandera i Waltersa.
To nije akademski rad iako se može služiti spoznajama stečenim u
istraživanjima. Taj rad ne unapređuje nitko tko nije u stanju pokazati svoj
postotak uspješnosti u oslobađanju otuđene djece od dinamike koju trpe.
Terapeute koji se boje da će uprljati ruke i prihvatiti rizike koji prate taj
rad treba izbjegavati pod svaku cijenu. Novac plaćen ljudima koji žele sjediti
u uredu i razgovarati o problemu, je bačen novac. Promjena u ovakvim
slučajevima nastaje kao posljedica aktivne uključenosti, snažnih intervencija i
volje da se sud povede prema donošenju prave odluke. Djeca koja žive u ogledalu
uma svojeg roditelja trebaju više od blagog pokušaja oslobađanja, ona trebaju
snažni napad na dinamiku moći koja ih drži zarobljenima. Ne trošite vrijeme i
novac na intervencije koje vam to ne pružaju, zato što takvim intervencijama
pojačavate problem i pogoršavate zarobljenost djeteta.
Puno se može reći o ovom poslu, i često sam toliko zaposlena da
nemam previše vremena za pisanje. Međutim važno je reći da naš rad na Klinici
postiže kritični utjecaj, da otvaramo vrata saznanjima o tome što i kako
radimo. Prikupljamo intervjue s djecom i obavljamo istraživanja. Dok čekamo
objavljivanje svoje prve knjige na ovom području, već je još jedna na putu.
Pišemo članke o tome kako je biti terapeut na ovom području, dok istodobno
radimo na izgradnji otpornosti djece. Puno se radi. Poticaj su nam djeca u
ogledalu.
______________________________________________
Poveznica na izvornik
(copy-paste):
https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/06/children-in-the-mirror-working-with-alienation/
Nema komentara:
Objavi komentar