Posljednjih je dana moj rad s obiteljima i na sudu bio, recimo
to tako, ne sasvim zadovoljavajući, usprkos uspješnim ishodima koje smo za
djecu postigli na tom putu. Razmišljajući o tome počela sam shvaćati da se to
događa zato što izgleda kao da radim s obiteljima koristeći tupa oruđa u ratnoj
zoni. Slušajući što drugi po svijetu rade na ovom području, shvaćam da nisam
sama koja se tako osjeća. Djeci koja su otuđena od roditelja trebaju bolji
načini pomaganja. Kao i bolji način koji pomaže većem strupnju cijeljenja a
koji bi se primjenjivao u psihološkoj ratnoj zoni kad sud treba biti
protektivni faktor pomažući da obavimo svoj posao.
Otuđena djeca trpe tešku psihološku štetu i može im trebati niz
godina za oporavak od štete koja im je učinjena. Djeca su podložna
uvjeravanjima drugih i njihovi mozgovi nisu potpuno formirani da bi mogla imati
perspektivu i razumno razmišljanje. Zdravo roditeljstvo ne može biti uzrok
potpunog odbacivanja drugog roditelja, samo neprijateljstvo, okrivljavanje i
otpor mogu biti uzrok tomu. Djeca koja opravdano odbacuju roditelja, često
prije toga ulažu ogromne napore da bi to izbjegla, i čak i kad odbace
roditelja, ona krive sebe prije nego što će okriviti roditelja za ono što im je
učinio. Jedino u scenariju otuđenja od roditelja vidimo samopravedničke odjeke
roditelja koji ima utjecaj i vidimo tvrdo i potpuno odbacivanje roditelja od
strane djeteta. Djetetov je um pod utjecajem neprijateljstva roditelja, bilo da
je taj utjecaj svjestan ili nesvjestan, šteta je ista, dijete ulazi u iskustvo
psihološkog splittinga u svijet u kojem je sve ili dobro ili loše, ali nikad
ništa između toga dvoga.
Sjetit ćete se da smo ovoga ljeta bili u Zagrebu. Tamo smo
radili s psiholozima i psihijatrima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.
Upoznali smo sutkinju Županijskog suda u Zagrebu, koja nam je govorila o
pristupu Poliklinike u slučajevima intervjuiranja djece pri optužbama za
seksualno zlostavljanje. I mi radimo s takvim slučajevima u kojima djeca pod
tuđim utjecajem iznose lažne optužbe. Zainteresiralo me i svidjelo mi se
slušati koliko je ta sutkinja bila psihološki svjesna i kako je saslušavala
djecu u Poliklinici za zaštitu djece na način da je dijete intervjuirao
psiholog dok je ona bila na stalnoj vezi s psihologom. Razgovarali smo o
pravosudnom sustavu ispitivanja koji prevladava u Hrvatskoj i uspoređivali ga s
našim suprotstavljačkim sustavom. Za mene u tome leži srž novog načina rada s
obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja, humanim načinom koji je na
dobrobit cijele obitelji, intervenciji koja stvara generacijske promjene koje
pak zaustavljaju te obrasce ponašanja ovdje i sad. Razmišljala sam kako bi
jednostavan mogao biti novi način rada s takvim slučajevima.
Dogovor o tome kako će djeca provoditi vrijeme s roditeljima
nakon razvoda roditelja mogao bi biti obvezan zahtjev prema svim roditeljima
koji se razvode. Roditelji bi taj dogovor ratificirali pri razvodu (kao što je
to slučaj u Skandinaviji).
Koristeći principe rane intervencije, svaki bi takav slučaj
trebao ići pred suca koji ima ovlasti ispitivanja na samom početku bilo kakvih
problema provođenja vremena djeteta s roditeljima nakon razvoda.
U svakom slučaju u kojem se pokažu znakovi problematičnih
obrazaca ponašanja u roditelja, moglo bi se djelovati odmah, optužbe za
obiteljsko i seksualno zlostavljanje moglo bi se saslušati odmah unutar prvih
sedam dana od dana prijavljivanja sudu. Stečena saznanja bi nakon toga vodila
sve intervencije u obitelji.
Vođenje u brizi za djecu pri podijeljenoj roditeljskoj skrbi
mogle bi putem pravosudnog sustava biti dostupne svim parovima koji se razovde.
Zastupnici bi mogli postati visoko educirani medijatori, koji bi
pomagali u utvrđivanju onih slučajeva gdje su problemi mentalnog zdravlja uzrok
problema i mogli bi te roditelje upućivati stručnjacima mentalnog zdravlja koji
su educirani za rad u takvim slučajevima.
Odvjetnici bi jedino bili potrebni u onim predmetima gdje
postoji problem mentalnog zdravlja roditelja.
Svaki stručnjak mentalnog zdravlja koji se bavi djetetom tijekom
sukoba među roditeljima i gdje postoji rizik otuđenja, morao bi biti educiran
za psihološko razumijevanja rizika od štete za dijete u takvim okolnostima.
Meni sve to izgleda jednostavno, a ipak, radeći na obiteljskim
sudovima u Velikoj Britaniji već niz godina, i savjetujući državu o socijalnoj
politici u vezi s razvedenim obiteljima, i pišući o tome te radeći i pomažući
razvedenim obiteljima preko dvadeset godina, sve sam svjesnija da reforma u toj
areni nije tako jednostavna.
Ne zato što odgovori nisu jednostavni, već zato što je način na
koji je cijelo to pitanje postavljeno unutar kulturalnih očekivanja društva
koje je izgradilo nevjerojatno složen i uhodan način rješavanja tih pitanja.
Ako pogledamo pobliže, vidjet ćemo da ta složena struktura zapravo nije
sagrađena tako da bude u najboljem interesu djeteta, već u najboljem interesu
roditelja, ili u najmanju ruku, s obzirom na suprotstavljački sustav, u
najboljem interesu jednog roditelja. Izgradili smo sustav koji se zapravo
oslanja na ideju da je najbolji ishod za dijete nakon razvoda roditelja taj da
ima jednog roditelja s kojim živi i drugog od kojeg je udaljenije. Popularna
ideja 1970-tih nastala je s porastom stope razvoda. Vama prepuštam da odlučite
čijim je interesima služila.
Sad je 2016. Muškarci i žene više nego ikad žele biti dijelom
života svoje djece i prije i nakon razvoda. Kad tijekom razvoda stvari krenu
naopako (a one neizbježno idu naopako zato što se odnos ne može razvrgnuti bez
štete), djeca su u riziku da postanu vodiči kroz koje roditelji biju svoje
bitke. Ili postaju vodiči kroz koje roditelj koji se ne osjeća dobro izražava
svoju dekompenzaciju u mentalni poremećaj.
Kako god bilo, kad se to dogodi, jako je bitna intervencija radi
zaštite djeteta. Ne radi se o tome jesmo li na jednoj ili na drugoj strani,
jednostavno se radi o zaštiti djece od psihološke ratne zone koja često
erumpira u takvim slučajevima. Naš fokus treba biti na zaštiti djece,
stabiliziranju roditeljske bitke, utvrđivanju problema, triaži slučajeva i
pružanju ljudima pomoći koja im je potrebna da bi prestali činiti to što čine.
Tako se spriječava eskalacija reakcija otuđenja, pomaže se oboma roditeljima i
djeca ne moraju izgubiti jednog roditelja da bi zadržala drugoga.
Svijet u kojem žive djeca jednostavan je, pun je ljubavi za
odrasle oko njih i za svijet koji se pred njima otvara i donosi im radost. Ne
bi trebao biti inficiran problemima i brigama odraslih. Trebali bismo biti u
stanju zaštititi djecu koja se nalaze u situaciji razvoda roditelja, bolje nego
što to sad činimo. Trebali bismo preuzeti odgovornost zato da je djeca ne
moraju preuzimati.
Zaista, jednostavno je.
________________________
Poveznica na izvornik
(copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/10/14/the-simple-things/
Nema komentara:
Objavi komentar