Zarobljenici uma roditelja: Dječji pogled na otuđenje

Objavljeno 01. rujna 2016.

Pišem iz sunčane Hrvatske, točnije iz Dubrovnika, mjesta gdje je moja baka po majci provela sretne trenutke. Ovo mjesto poznajem iz njezina pripovijedanja, poznato mi je iako nikad prije tu nisam bila. 
Ovo mi iskustvo podvlači moć pripovijedanja u dječjim životima. Ovo je mjesto gdje nikad nisam bila, a ipak je to mjesto koje osjećam da poznajem. Nije baš onakvo kakvim sam ga zamišljala, ali je dovoljno slično da me snažno podsjetilo na dane kad sam s bakom sjedila u vrtu dok mi je pripovijedala da u Dubrovniku, gdje raste drveće limuna, sve stare žene nose crno i razgovaraju o politici. U mojem je mladom umu, Dubrovnik postao mjesto hodočašća, mjesto gdje ću naći blagoslovljenu zemlju iz snova moje bake. Mjesto gdje je bila sretna i mjesto gdje ću to i ja biti. Suočena s Dubrovnikom, stvarim mjestom, a ne konstrukcijom snova nekog drugog, jest biti ponovno suočena s načinima na koje je dječji um ranjiv za zarobljavanje i manipulaciju, ranjiv za nečujno, bezgranično more intra-psihičke nezaštićenosti. U odnosu s odraslima dijete je jednostavno ranjivo za sve dobro i loše što im se utiskuje u um.

Ranjiv i podložan. Dva krhka stanja postojanja još neformiranih umova.

Priče moje bake o vremenu provedenom u Jugoslaviji kakva je tad bila, bile su obojane njezinim političkim uvjerenjima. Odgojena od strane komunista, njezino uživanje u posjetama Dubrovniku povećavao je njezin način života koji je izrastao na radu i popravljanju stvari tijekom poslijeratne ere nakon II. Svjetskog rata. Moja je baka bila izvorni reciklirač, njezin dar za šivanje doveo je do toga da su svi njezini unuci nosili jednostavnu ali lijepu odjeću koju je ona stvarala manje više iz iznošene robe. Dubrovnik je za nju značio obećanje jednostavnosti života na ovom svijetu u kojem je dovoljno bilo više nego dovoljno. Voljela sam je slušati dok je pripovijedala o drveću limuna i svježe ubranim rajčicama koje je jela svakodnevno i o vremenu koje je provodila na suncu s drugim ženama. Iako nije predobro znala jezik, bilo je dovoljno. Za mene je Dubrovnik postao misteriozno mjesto gdje su ljudi dobri prema drugima, toplina sunca i rumenilo iznad kuća postajalo je prožeto ljubavlju koju sam osjećala za svoju baku i sigurnošću koju je poklonila mojem životu. Moj susret s Dubrovnikom u stvarnosti otkrio je da, iako su osnova i okvir toga mjesta bili isti kao u sjećanju moje bake, ostatak su stvorile projekcije njezina uma. U dobri iznad pedesete suočena sam s odmakom od dječje pripovjesti koja me desetljićima opčinjavala. Pritom ponovno uočavam da je prijemčivi dječji um sličan bijelom platnu. Ako odrasli prisutni u djetetovu svijetu žele oslikati lijepe slike nade i humanosti na tom platnu, oni to mogu, ali ako žele oslikati slike straha i pustoši, mogu i to oslikati. U svakom je smislu dijete zarobljenik uma jednoga ili oboje roditelja, a osobito nakon razvoda.

To je za mene apsolutni fokus mojeg rada. Iako su i roditelji važni i potrebni, um djeteta je mjesto gdje se treba dogoditi cijeljenje i gdje se mora povratiti ravnoteža. U tom su smislu roditelji vrijedna dobra koja pomažu cijeljenju. Ne radi se tu o pravima roditelja, zapravo se uopće ne radi o roditeljima kao pojedincima. Radi se o pravu djeteta da se o njemu skrbi i da bude zaštićeno od ljudi koji bi njegov um iskoristili kao polje za rješavanje svojih neriješenih problema. Ljudi koji ni mentalno ni psihički nisu dobro, koji su najčešće visoko funkcionalni i zato nezamijećeno ulaze u intra-psihički svijet djeteta u razvoju, trpaju u svoju djecu nepodnošljive terete koji nisu za djecu. To je komplicirano područje za navigaciju zato što se tlo izdiže svaki puta kad treba osigurati da zdravi roditelj (pri čistom otuđenju to je odbačeni roditelj), ima zaštitni utjecaj u djetetovu životu. Upravo je tu potrebna intervencija suda i za mene je to mjesto gdje se djetetov um kao bojno polje između dvoje roditelja mora razlučiti od djetetova uma kao taoca jednog roditelja koji je loše. Kad se radi o tome kako intervenirati, razlika je kao dan i noć, ono što je temeljno pitanje za razmatranje jest ishod za dijete.

Neriješeni problemi u umu roditelja moćni su u smislu narativa prema kojima žive svoje živote. Ti problemi mogu biti međugeneracijski a mogu biti naučeni na horizontalnom planu egzistencije (sad i ovdje). Neki ih terapeuti nazivaju porivima dok ih drugi nazivaju shemama. Ja ih nazivam pripovijestima i provodim puno vremena s roditeljima i djecom slušajući njihove pripovijesti. Narativ počinje vanjskom pričom, kao zapis 'jednom davno bio je jedan... u internalizirani svijet obitelji koji je izgrađen oko otuđenog djeteta. Međutim je prilično besmisleno pitati otuđeno dijete koja je njegova priča, zato što je uglavnom ista svuda u svijetu. Ona, jednako kao i moja priča o Dubrovniku počinje s 'jednom davno bio je jedan mali grad gdje je raslo drveće limuna i stare su žene sjedile i razgovarale o politici'... a priča otuđenog djeteta glasi...'jednom davno moj je tata zaista bio grozan prema meni i nije mi se više sviđao, imao je sve šanse ovoga svijeta, i više ih nema.' Jedina razlika između moje priče i priče otuđenog djeteta jest da je moja priča benigna, nije mi nanijela nikakvu štetu, i mogla sam je provjeriti posjetivši stvarno mjesto – Dubrovnik – dok je priča otuđenog djeteta konstruirana, toksična i smišljena iz potrebe suočavanja s nemogućom situacijom.

I tako nas te pripovijesti uvode u svijet djeteta iako nas ne uvode u rad s djetetom (tu postoji velika razlika). Oni koji tvrde da nude terapiju za djecu da bi ih izvukli iz otuđenja, prevarit će samo one koji vjeruju da neriješeni problemi koji su uzrok otuđenja, obitavaju u djetetovu umu. Ne obitavaju tamo. Neriješeni problemi koji su uzrok otuđenja djeteta obitavaju u umu roditelja koji nije dobro, a možda čak i generaciju prije. Slušanje pripovijesti o plemenima koja su se sastala da bi stvorila dijete jest slušanje upozorenja i sirena koje najavljuju otuđenje. U slučajevima čistog otuđenja ti su signali glasni i jasni, u hibridnim slučajevima signali su često prikriveni reakcijama i time je narativ zamućen i nejasan. Vještina stručnjaka ogleda se u sposobnosti raspletanja pripovijesti, razdvajanja nespojivih niti koje vode natrag do problema i nakon toga, u usmjeravanju suda koji će osigurati uvjete za sigurno oslobođenje djeteta od utjecaja roditeljskog uma.

Um djeteta je prijemčiv, zato se djeca dovode u situaciju da su podložna zlostavljanju i implicitno vjeruju svojim zlostavljačima, okrivljavajući sebe prije nego što će okriviti osobu koja ih zlostavlja. Grozno je otuđivati dijete jer to nije samo otuđenje od odnosa s roditeljem ili od cijele odbitelji po tom roditelju, već otuđenje od sebe i vlastite duše. Oporavak od otuđenja od sebe i svoje duše iznimno je težak zadatak zato što, kad su sva uporišta povjerenja u odrasle oštećena i polomljena, praktički je nemoguće staviti nogu pred nogu bez straha da će sljedeći korak prozročiti propadanje podloge po kojoj hodaju. Djecu koja su oslobođena od otuđenja putem izdvajanja od roditelja otuđitelja (što je samo po sebi tupi instrument za liječenje rane koja krvari), čeka dalja borba dok budu pokušavala ponovno naučiti kako se odnositi prema roditelju s kojim su bila u savezu. Ako taj roditelj ne može ili neće prihvatiti da je njegovo ponašanje pridonijelo ponašanju djeteta, tad se borba djeteta pojačava dok je um djeteta na klackalici između pokušaja pomirenja svojeg novog razumijevanja roditelja kojeg je prije odbacivalo, mrzilo i imalo strah od njega, s uvjerenjima koja su im prethodno bila usađena.

Zato je problem otuđenja od roditelja problem zaštite djeteta, zato što dijete treba zaštitu od roditelja koji je štetan za njegovu dobrobit bilo svjesno ili nesvjesno. Kad je djetetov um zarobljen u neriješene probleme roditelja koji nad djetetom ima kontrolu, apsolutno je neophodno intervenirati brzo i odlučno. Razlikovanje tih slučajeva od hibridnih situacija gdje roditelji uzajamno projiciraju ljutnju i okrivljuju jedan drugog, često je teško i za iskusne stručnjake koji mogu rutinski zagovarati terapiju u svim slučajevima otuđenja. Nažalost to je izdaja djeteta i ostavlja ga zarobljenim u nerješivoj emocionalnoj i psihičkoj situaciji, nešto što ni jedan stručnjak ne bi želio ako je svjestan štete od otuđenja, osobito čistog otuđenja.

Trenutačno u Velikoj Britaniji naše opcije za tretman otuđenja jesu izdvajanje djeteta od roditelja otuđitelja ili terapija, od kojih ni jedno nije idealno ako nisu primjereni problemima s kojima se dijete suočava. Osim toga, uz djelatnike koji većinom nisu svjesni kako se otuđenje djeteta ispoljava, broj slučajeva koji su primjereno dijagnosticirani i koje se primjereno rješava je mali (iako sad raste zbog povećane svijesti i volje da se djeci u takvim situacijama pomogne). Kako se istraživanja i ocjene uspješnih intervencija prikupljaju i objavljuju, prilagođeni načini tretmana koji su preuzeti od Friedlandera, Waltersa i sličnih, bit će dostupniji. Takav se rad temelji na razumijevanju otuđenja kao trans-generacijskog problema koji se djeci nameće putem narativa roditelja s neriješenim problemima i razlikovanjem između takvih slučajeva i utjecaja uzajamnog sukoba u hibridnoj dinamici. Taj rad zahtijeva sposobnost ulaženja u svijet djeteta i hodanje s njima da bi se razumjele linije moći i kontrole i pripovijesti koje svim tim manipuliraju. Djetetu ne treba terapija zato što dijete nije disfunkcionalni roditelj, već zarobljenik uma toga roditelja.

Radim s otuđenom djecom. Poznajem ih i razumijem. Od one djece koja mi kažu da me mrze jednako kao i roditelja kojeg odbacuju, do one koja me grle i zahvaljuju u mjesecima kad slijede nužne promjene u njihovim životima. Poznajem ih dobro. Mogu predvidjeti njihova ponašanja i reakcije i zato mogu stvoriti put kojim će putovati, čak i kad tvrde da me ne žele slijediti. Ono što znam o otuđenoj djeci jest da je njihov um dragocjen, da pripada samo njima i, najvažnije, da imaju pravo odrasti bez toga da njihov um mora biti bojno polje za probleme odraslih. To je ono što je na koncu zaista važno. Kako pomažemo djeci da se riješe tereta koje nose povezano je s tim kako razumijemo pripovijesti o njihovim životima, one pripovijesti koje upravljaju njihovim uvjerenjima o sebi i svijetu oko njih i pripovijsti koje im priječe zdrav odnos pun ljubavi i podrške koji im daje nadu za budućnost. Biti dovoljno velik i dovoljno hrabar da bi se suprotstavilo odraslima koji štete svojoj djeci povezano je prvenstveno s brigom za potrebe njihove djece. Tu se ne radi o pravima, ne radi se o pravdi, radi se, prije svega i prije bilo čega drugog, o mentalnom i psihičkom zdravlju i njegovu povratku u živote djece.

Dok pripovijesti moje bake o Dubrovniku blijede, a stvarni Dubrovnik svake minute sve više izranja, danas ću proći pored drveća naranči i lumuna dok se budem spremala pojesti svježe ubrane rajčice. Dok to budem činila, razmišljat ću o načinima na koje možemo poboljšati intervencije u živote otuđene djece koje već poduzimamo, na način da prilagodimo svoje reakcije tako da brže i sigurnije pomognu oporavku djece od otuđenja. Temeljem uspješnih ishoda koje smo postigli samo tijekom prošle godine, jasno mi je da su, želimo li djeci pogođenoj otuđenjem donijeti cijeljenje, nužne službe za podršku. Djeca čiji umovi zahtijevaju dosljedne reakcije odraslih oko njih tijekom puno godina da bi ponovno počela prerađivati povjerenje koje im omogućuje zdrave odnose u njihovim životima kad odrastu i s vremenom i sami budu roditelji.

Ti dragocjeni umove sljedeće generacije zaslužuju biti zaštićeni svježi i novi kao limuni na drveću na terasama ispod mene. To je fokus našeg rada sad i u budućnosti.

Od 5. do 7. runa provodit ćemo edukaciju socijalnih radnika i psihologa u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba, u Hrvatskoj. Pomoći ćemo da se razviju usluge za one obitelji u Hrvatskoj u kojima su djeca otuđena od jednog roditelja.

Tijekom 2017. za cilj imamo razviti Europsko udruženje stručnjaka za otuđenje koje će se baviti stvaranjem dostupnih izvora za rad s obiteljima koje su pogođene otuđenjem diljem Europe. Znamo da su roditelji obavili ogroman posao podižući svijest o otuđenju diljem svijeta, i vjerujemo da je vrijeme da stručnjaci udruže svoja nastojanja u pružanju intervencija za koje znamo da su uspješne za djecu. Kao sudionici ove inicijative, pružat ćemo usluge edukacije, istraživanja koje se temelji na činjenicama, poveznice s našim uspješnim radom u Velikoj Britaniji. Kontaktirajte nas nakon 12. rujna kad ćemo imati o tome više informacija. Napominjemo da je ovo inicijativa stručnjaka. Iako je svaka podrška roditelja pogođenih otuđenjem dobrodošla, naš će glavni fokus biti na edukaciji i istraživanjima.

________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.wordpress.com/2016/09/01/imprisoned-by-a-parents-mind-a-childs-eye-view-of-alienation/