Kad djeca odlučuju: Ponovno uspostavljanje obiteljske hijerarhije pri tretmanu otuđenja od roditelja

autor Karen Woodall, 6 ožujka 2019.

Jedan od najvećih problema s kojim se suočavamo pri radu u slučajevima otuđenja od roditelja jest nedostatak znanja stručnjaka koji se bave s obitelji, a u vezi s potrebom ponovne izgradnje obiteljske hijerarhije.

U današnje vrijeme kad je shvaćanje obitelji kao grupe krvno povezanih ljudi zainteresiranih za uzajamnu podršku zamijenjeno idejom da postoje obitelji svih oblika i veličina, krvno povezanih ili ne, ideja o hijerarhiji više nije u milosti.

Hijerarhiju je također razorio feministički program prema kojem se muškarce u obitelji vidi kao predstavnike patrijarhata te ih se više u toj domeni ne smatra figurama autoriteta u životima njihove djece.

S cijelim programom 'glasa djeteta', skupa s 'roditeljstvom vođenim od strane djeteta' pri čemu dopuštaju djetetu da postavlja rute za učenje i razvoj i s idejom o djeci kao 'mini-ja-ovima' ili najboljim prijateljima, pojam hijerarhije u obiteljima poprilično se izgubio.

Time je zadatak ponovne izgradnje hijerarhije u obitelji pogođenoj otuđenjem od roditelja još teži. No, kad započnemo ponovno uspostavljati obiteljske odnose, to je naš temeljni zadatak.

Hijerarhija je suštinski dio života, ne možemo je izbjeći i ne možemo bez nje napredovati zato što se rađamo bespomoćni i bez pomoći odraslih koji će o nama skrbiti, umiremo. Nedavno sam čitala da je jedan od primarnih motiva zbog kojih se dijete smiješi skrbnicima, volja za preživljavanjem. Prema teoriji privrženosti svrha življenja je biti u odnosu s drugim osobama, u ranoj dobi s primarnim skrbnicima, a kasnije s članovima vlastite obitelji.

Gdje se god nalazili u životu, nalazimo se unutar hijerarhije i to stoji bez obzira na to volimo li autoritete ili smo ljubitelji intersekcionalnosti[1] , koja je, u zbilji, inverzija konstrukta nazvanog patrijarhatom, a koji je pak hijerarhija moći nad drugima za koje feministi/feministkinje vjeruju da vlada svijetom.

Tako, živeći u hijerarhijama, propitujući ih, mijenjajući, rušeći i popravljajući ih, svi smo u nekakvom odnosu s hijerarhijom.

U slučajevima otuđenja od roditelja temeljna hijerarhija koja je uništena jest djetetovo nesvjesno iskustvo života u odnosu s mamom i tatom.

Ovo je zdrava obiteljska hijerarhija. Roditelji su u zajedničkom odnosu i prema djeci se odnose kao onima koji su ispod njih kad se radi o autoritetu i odgovornosti. Roditelji su svjesni da je njihova uloga skrbiti, usmjeravati i podučavati djecu na načine primjerene dobi, kako se trebaju ponašati prema drugima i dobro funkcionirati u društvu. U toj su hijerarhiji djeca nesvjesna i slobodna uživati u svojem djetinjstvu.

Ovo je obrazac razorene hijerarhije koji se najčešće viđa u slučajevima otuđenja od roditelja gdje su djeca stopljena s jednim roditeljem s kojim su se patološki povezala, dok je odbačeni roditelj smješten podalje.

Pri ovom drugom scenariu, dječje nesvjesno iskustvo djetinjstva prekinuto je i ona su u obitelji smještena na krivo mjesto. Kad je dijete u takvom položaju, ono se počinje osjećati povlaštenim prikloniti se roditelju s kojim se patološki povezalo u koaliciji odbacivanja i ocrnjivanja drugog roditelja. To je dijete anksiozno, ljutito i uzbuđeno, njegove emocionalne i psihološke potrebe nisu zadovoljeno i ono trpi štetu.

Ovdje moram jasno istaknuti da kad stručnjak vidi dijete, prvi zadatak koji mora obaviti jest diferencijacija slučaja da bi utvrdio je li dijete otuđeno.

Znakovi otuđenja u djeteta iskazuju se kroz osam znakova otuđenja i, osim toga, utvrđuju se analizom djetetova položaja u obitelji te i utvrđivanjem prisutnosti ili odsutnosti prekida privrženost i nakon toga i temeljem prisutnosti ili odsutnosti poremećaja ličnosti.

Izostanak takve diferencijacije je ključna pogreška u tretmanu. Navest ću neke najčešće propuste.

Neki stručnjaci tretiraju dijete kao da ono ima fobiju od roditelja, drugi tretiraju dijete kao da je njegov glas autentičan, a neki nastoje promijeniti odbačenog roditelja da bi vidjeli hoće li to izazvati promjenu u djeteta. Ništa od toga ne pomaže, a evo zašto:

1.     Dijete ne pati od fobije – iako se dijete može ponašati kao da pati od fobije, ono od nje ne pati. Pri promatranju otuđene djece postaje očito da nemaju straha od roditelja kojega odbijaju, već osjećaju strah od roditelja s kojim su u savezu i od toga da u toga roditelja izazovu nezadovoljstvo. Tretiranje otuđene djece kao da pate od fobije samo ide na ruku izobličenom narativu roditelja otuđitelja koji je i izazvao postojeći problem. Tretiranje otuđene djece kao da su fobična ne rješava temeljni problem pri otuđenju od roditelja, a to je da je hijerarhija obiteljske privrženosti razorena.

2.     Glas djeteta nije autentičan – Smatrati glas otuđenog djeteta kao njegov autentični glas jest temeljna pogreška u radu na području otuđenja od roditelja. Ako je dijete u splittingu, onda je, po definiciji, njegovo ponašanje prilagođeno splittingu. Ono što govori rezultat je njegove prilagodbe pritiscima. Otuđenom se djetetu nanosi šteta zato što ono nema svojeg autentičnog glasa i ne zna koje su mu želje i osjećaji. Tretiranje djetetovih iskazivanja osjećaja kao da su autentični, nije rad s djetetom već s djetetovom prilagodbom, što pojačava djetetove obrane i pogoršava stanje otuđenja.

3.     Mijenjanje odbačenog roditelja da bi se zadovoljilo dijete (i patološki povezanog roditelja). Ovo je jedan od najtežih propusta koje stručnjak može načiniti u radu s otuđenom djecom i obiteljima. Vjerovanje da će se otuđeno dijete promijeniti ako se odbačenom roditelju pomogne da se promijeni pomalo je kao vjerovanje da silovatelj neće ponovno silovati ako žrtve promijene svoje ponašanje. To je okrivljavanje žrtve dovedeno do ekstrema i moja je želja da ga se iskorijeni. Nažalost, dok svijet potpuno ne shvati što je zaista otuđenje od roditelja − prisilna kontrola djeteta da bi se postigla kontrola dinamike obiteljskog sustava − teško je dokučiti kako se nekim stručnjacima može pomoći da shvate štetu koju nanose drugima.

Ponavljam, gornje se odnosi samo na slučajeve kad je diferencijalnom procjenom utvrđeno da je dijete otuđeno. Ne odnosi se na situacije kad netko samo kaže da je dijete otuđeno.

U gore navedenim točkama 1 − 3 propušta se ispraviti obiteljsku hijerarhiju i upravo to dovodi do katastrofalnih propusta koji se viđaju u terapiji reunifikacije diljem svijeta.

Kao što nam je Linda Gottlieb rekla na EAPAP Konferenciji u Londonu − njezin mentor, Salvador Minuchin jasno je napisao da je ’jedina situacija kad će dijete odbaciti roditelja jest kad stoji na ramenima drugog roditelja.’

I, prema mojem iskustvu, djeca ne samo da stoje na ramenima roditelja s kojim su u patološkom savezu, ona također stoje na ramenima stručnjaka koji rade s njima. Ti stručnjaci, koji bivaju uvučeni u disfunkcionalni ples obitelji proizašao iz neriješenih problema roditelja s kojim je dijete u savezu, postaju predstavnici toga roditelja ili njegovi zamjenici.

Zato je prvi zadatak svakoga stručnjaka koji radi na ovom području da ponovno izgradi hijerarhiju autoriteta oko djeteta, koja će s djeteta maknuti odgovornost i pravo da kontrolira sustav. Čineći to, dijete se pomiče iz svojeg položaja na ramenima roditelja s kojim je u savezu i postavlja natrag tamo gdje pripada, tj. u poziciju djeteta u odnosu na odrasle koji imaju kontrolu nad dinamikom.

To nije lako u svijetu obožavanja programa promicanja glasa djeteta, gdje ljudi vjeruju da su konstruktivni dok slušaju dijete, slijede roditeljstvo vođeno od strane djeteta, i slijede djetetovo vodstvo. No, to je potrebno.

Lakše je kad se posao obavlja nakon što je meta autoritet (Sudac) uspostavio kontrolu nad posljedicama za roditelja koji je u patološkom savezu s djetetom, ako bi dijete nastavilo sa svojim ponašanjem otuđenog djeteta. Lakše je kad taj meta autoritet čvrsto drži dinamiku koja će omogućiti reorganizaciju obiteljske dinamike do koje dolazi putem intervencije stručnjaka.

U situaciji kad se čvrsto drži meta hijerarhija, do postizanja te reorganizacije dolazi unutar par minuta. Kad se ona drži manje stabilno, potrebno je biti oprezan zato što će stručnjak u takvim okolnostima biti ona osoba u čijim će se rukama naći paket krivnje kad stane glazba.

Koraci pri reunifikaciju jednostavni su kad je u srži intervencije ponovna izgradnja obiteljske hijerarhije.

1.     Meta hijerarhija (Sud) čvrsto drži sustav – svi znaju koje su posljedice ako ne slijede upute.

2.     Roditelj s kojim je dijete u patološkom savezu pod kontrolom je i spriječena mu je mogućnost daljnjeg utjecaja na dijete.

3.     Učinjena je procjena odbačenog roditelja i smatra ga se dovoljno dobrim da preuzme skrb nad djetetom (u UK sad je tako da se na ročištu za utvrđivanje činjenica izdaje Rješenje o neutvrđenim činjenicama prije početka rada, što znači da je naša diferencijacija potvrđena na sudu kao utvrđeno otuđenje od roditelja).

4.     Stručnjak mentalnog zdravlja može preuzeti mikro kontrolu obiteljskog sustava tijekom vremena potrebnog za prijenos ovlasti nad djetetom na prije odbačenog roditelja u čijoj je skrbi dijete sad.

5.     Kad dijete shvati da je promijenjena dinamika moći, integracija podijeljenog stanja uma iznenadna je i potpuna, što djetetu u svijest vraća iskustva koja je poricalo. To omogućuje ponovni razvoj odnosa s prije odbačenim roditeljem.

Naravno, gore navedeno zvuči jednostavno, i u zbilji, kad to tim koji radi s obitelji shvaća, to i jest jednostavno. Na nesreću, većinom zato što su ljudi ljudska bića i otuđenje od roditelja se još dovoljno ne razumije, često se događa da oni koji misle da pomažu, zapravo povećavaju problem kao zastupnici roditelja koji je u patološkom savezu s djetetom. Roditelj otuđitelj i otuđeno dijete iskoristit će sve moguće načine da održe dinamiku, uključujući i manipuliranje drugima da bi osigurali da nikad ne dođe do promjene dinamike moći koja je nužna za oslobođenje djeteta.

Ono što kao stručnjaci koji rade taj posao moramo imati na umu jest da se otuđeno dijete povezalo s roditeljem zlostavljačem i, kako sam i prije pisala, identifikacija s agresorom koja iz toga proizlazi jest biološki mehanizam preživljavanja.

Kad dijete vodi slučajeve otuđenja od roditelja, ponovna izgradnja hijerarhije ključni je aspekt procesa reunifikacije.

Oni koji to ne prepoznaju, i dalje će posrtati.

____________________________________

poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2019/03/06/when-children-are-in-charge-rebuilding-the-family-hierarchy-in-treatment-of-parental-alienation/?fbclid=IwAR0ZiXnJbgMref3eKTjlciWxVTxGBUj5vdBs3_Q0MGSyebgHDjpwxla5d8U

---

[1] intersekcionalnost = termin se odnosi na istraživanje načina na koji su različite vrste diskriminacije povezane i utječu jedna na drugu; pojava toga termina "stavila je pod upitnik uvjerenje da je spol primarni čimbenik koji određuje sudbinu žene" (Hooks & Bell)