Današnja suđenja vješticama: Socijalni rad i glas djeteta

Karen Woodall, 9 Nov 2018

U radu na obiteljskom sudu, često nailazim na ono što nazivam Principom parelenog svemira (PPS). PPS je ono od čega pate Socijalni Radnici koji su, čini se, educirani vjerovati da se treba povjerovati što god djeca kažu te da zahtjevi i traženja djece trebaju činiti srž dobre prakse u vezi s djecom.

Smatram da je PPS uzrok toga da Socijalni Radnici ne vjeruju presudama, čak ni presudama viših sudova, i da ih ih to navodi da se toliko vode glasom djeteta da su u stanju zatomiti bilo kakvo racionalno razmišljanje. Rad u paralelnom svemiru čini se da dovodi do toga da socijalni radnici ili smatraju da su superiorni u svojoj analizi slučaja, ili da imaju nesrazmjerno veliko pravo na vlastito shvaćanje slučaja (što je, nažalost, u mnogim situacijama i istina). Problem s PPS-om, međutim, jest da se ne uspijeva održati pri analizi, osobito na sudu.

Zato je bilo zanimljivo čitati HHJ Bellamy’s criticism, kritiku socijalnog radnika u slučaju otuđenja od roditelja, koja je objavljena ovoga tjedna.

U odnosu na izviješće Socijalnog radnika koji je radio na slučaju, HHJ Bellamy je bio vrlo kritičan, rasvjetljavajući nama, koji pokušavamo pomoći djetetu, najproblematičnije dinamike u takvim slučajevima.

211.       U ovom slučaju, propust gospođice S da pažljivo pročita dokumente znači da prethodne bilješke o činjenicama i njihova važnost nisu uzeti u razmatranje. Također je previdjela prethodnu sudsku procjenu (posebice) majke i zato nije uzeta u obzir pri donošenju začljučaka nakon nove procjene. Kad se to spoji s očitim nedostatkom znanja i iskustva gospođice S u području otuđenja od roditelja, prosudbe koje ona iznosi, postaju krajnje upitne.

212.       Sljedeća ozbiljna zamjerka izviješću gospođice S je da, čini se, njezin pristup nije da bi se djetetova mišljenja trebala saslušati i ozbiljno razmotriti, već da im se uvijek treba vjerovati i reagirati pod pretpostavkom da djeca navode istinu. Istakla je da je D bio konzistentan u svojim izjavama. Jasno je da nije razmotrila mogućnosti da ono što ona smatra konzistencijom, može zapravo biti naučeno. U svojem je usmenom iskazu gospođica S vrlo otvoreno izjavila da nije razmatrala govori li D istinu. “Vjerujem onome što je kazao”, rekla je. Također, izgleda da je njezino stajalište da su želje i osjećaji D od najveće važnosti, a ne njegova dobrobit.

213.        Cjelokupni pristup gospođice S temelji se na uvjerenju da je D žrtva višekratnog fizičkog zlostavljanja od strane oca. Na pitanje je lii pročitala izviješće g. Spoonera o drugom sastanku s D. Odgovorila je da nije. Još više zabrinjava njezina izjava da ni u jednom trenutku nije vidjela D skupa s ocem.

214.       U odnosu na nalaz koji se temelji na iskazu, sa žaljem utvrđujem da ništa u izviješću gospođice S ne pomaže sudu u određivanju je lli što od onoga što sud istražuje istinito. To mi izviješće ne pomaže ni u utvrđivanju pitanja dobrobiti djeteta. Ono se temelji na neadekvatnom čitanju dokumenata, pogrešnom razumijevanju povijesti slučaja, nedostatku relevantnog iskustva ili znanja u rješavanju slučajeva otuđenja od roditelja i nedostatku razumijevanja o pristupu procjeni i reagiranju na izjave djeteta.

Tijekom godina u svojem sam se radu više puta suočila sa socijalnim radnicima koji nisu imali ni iskustva ni sposobnosti procijeniti dokaze, čak ni kad već postoji sudska odluka u kojoj je navedeno da je dijete otuđeno. U takvim okolnostima, bez snažnog upravljanja dinamikom, uz tijek koji ide kontra svega što trebamo činiti da bismo pomogli preslagivanju obiteljske dinamike, ishod je neizbježno taj da dijete ostaje otuđeno i svaka intervencija propada.

Ono što se u zbilji događa jest da se djetetovi nezdravo prilagođeni i defenzivni zahtjevi ropski slijede, a to znači i da se učvršćuje stanje psihološkog splitinga. Ono što socijalni radnici u takvim okolnostima čine jest daljnje zlostavljanje djeteta, evo kako.

Dijete koje koristi obrane psihološkog splitinga, bez obzira na to kako je uvedeno u to stanje, nema vlastite autentične izričaje, već nezdravo prilagođene, defenzivne izričaje. Ovo je vrlo jednostavan opis kako psihološki splitting dovodi do ulaska djeteta u stanje obrane saveza s jednim i stanje odbacivanja drugog roditelja.

 

(Ovaj je diagram prilagođen iz: Franz Ruppertovog koncepta traumatskog splittinga u njegovoj knjizi Splits in the Soul – Green Balloon Publishing 2011)

Kad socijalni radnici slijede zahtjeve djeteta bez analize, oni zapravo slijede zahtjeve koji dolaze iz defenzivnog dijela djeteta. Tu je se može vidjeti koliko je za dijete zapravo štetno slijediti te zahtjeve.

U nekim sam slučajevima svjedočila kad je dijete govorilo iz defenzivnog dijela svojeg podijeljenog bića i vidjela sam da se, kad se tomu neupitno vjerovalo, splitting povećao, što je vodilo do eskalacije nevjerojatnih optužbi bez ikakvih dokaza u prilog tih optužbi. To je današnje suđenje vješticama, zato što se onomu što djeca govore neupitno vjeruje, što ponekad dovodi do posebne vrste ludila koje nastaje kad psihološki splitting počne dovoditi tim koji radi s djetetom u međusobne sukobe. U situacijama kad se dopušta da nas vodi nezdravo prilagođeni glas djeteta, svatko je u opasnosti od infekcije tim ludilom koje čini da ljudi dijele svoje osjećaje u potpuno prave/krive, dobre/loše, zdrave/sulude.

Potreban je Sudac hladne glave, s bitnim znanjima i čvrstim stavom, da bi takvu vrstu dinamike kao što je otuđenje od roditelja, držao pod kontrolom. Na sreću, (iako mu je u presudi promakla činjenica da je otuđenje od roditelja navedeno u ICD-11), HHJ Bellamy jest takav sudac.

Kad sudac kontrolira ring i provede se intervencija koja je usmjerena na traumatizirani dio djeteta tako da podijeljeni dijelovi mogu zacijeliti, defenzivni glas djeteta više nije potreban i problem otuđenja je riješen.

Što nas ponovno dovodi do socijalnog rada i načina na koji se glas djeteta ropski slijedi. Budući da socijalni radnici imaju tako nesrazmjernu moć, zašto im još uvijek nedostaje razumijevanje iako u svijetu raste razumijevanje rizika za djecu čiji su roditelji razvedeni? Jedan od razloga je taj što njihovu obrazovanju nedostaje točno poznavanje psihologije djeteta, drugi je da nemaju psihološkog osposobljavanja, što znači da ih u radu s obiteljima često vode njihovi osobni psihološki problemi.

Što zapravo znači da socijalnim radnicima nije mjesto u radu s obiteljima pogođenim situacijama gdje dijete koristi psihološki splitting kao obranu u situaciji razvoda roditelja. Razlog je taj da oni unošenjem vlastitog nedostatka razumijevanja i osobnih neriješenih problema u tu situaciju, ono što oni zaista čine, dalje zlostavljaju dijete time što ne uspijevaju prepoznati dilemu u kojoj ono jest.

Neosposobljeni, nesvjesni socijalni radnik može nanijeti neizrecivu štetu djetetu u slučaju otuđenja od roditelja.

Kako bi jednostavno bilo podučiti socijalne radnike o tome kako i zašto dijete u situaciji razvoda roditelja koristi psihološki splitting kao obranu.

Koliko bi patnje moglo biti spriječeno, kako za djecu tako i za obitelji.

Uskoro će doći dan kad ćemo se osvrnuti i pitati se kako i kad se to ludilo događalo tijekom tako dugog vremena, budući da su informacije o tome što se događa djeci tako lako dostupne, a već su dostupne i intervencije koje problem u djece rješavaju prema međunarodno priznatim standardima prakse.

Do tad se nastavlja atmosfera suđenja vješticama u slučajevima djetetova korištenja psihološkog splittinga radi obrane (otuđenja od roditelja).

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://karenwoodall.blog/2018/11/09/the-modern-day-witch-trials-social-work-and-the-voice-of-the-child/